A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.

Vazmeno vrijeme koje se proteže u danima nakon proslave blagdana Uskrsa, ukazuje nam na važnost promišljanja o središnjem događaju naše vjere. Nekako olako puštamo Uskrs ‘iz ruku’, još pokoja pisanica na stolu podsjeća na minuli blagdan. Crkva nam, pak, liturgijski ostavlja još dovoljno vremena za promišljanje, nazivajući taj period ‘Vazmeno vrijeme’. Korizma je kulminirala svetim Trodnevljem i paljenjem Uskrsne svijeće na polnoćku, ali da li smo usitinu svjesni što smo dobili u naslijeđe uskrsnućem našeg Gospodina Isusa Krista?

Dok sam u sebi prikazivala današnju misu za jednu posebnu nakanu, promislila sam: odakle mi pravo da to činim? Ja, jedno malo i nevažno biće u pijesku čovječanstva, prikazujem Gospodinu Bogu misnu žrtvu za ovaj određeni razlog…. Prikazujem nešto što nije moje, a opet mi je dano na raspolaganje. Ta činjenica me ostavlja bez daha; sada mi je jasno da Uskrs nije događaj već tijek vremena koji se promijenio jednom u povijesti i trajat će sve do kraja svijeta. Isus je Uskrsnuo jednom, da bi plodovima uskrsnuća prožeo svaku sekundu mog života i života svakog čovjeka dok god i posljednji ljudski dah ne napusti ovozemaljsko prebivašte. On je to učinio bez da sam Ga tražila, jer i da sam mogla, ne bih znala tražiti nešto toliko vrijedno.

Istina jest da Otajstvo Uskrsa možemo donekle obuhvatiti jedino očima vjere. I to ‘donekle’ je još uvijek suviše polovično da se jedva da ispisati jedna stranica teksta. Nekako nam je lakše plakati od sažaljenja nad stravičnim Isusovim mukama križnog puta nego zacviliti od dragosti nad neizmjernom Ljubavi koju je Bog iskazao čovjeku predajući samog Sebe za spas naših duša. Osjećam da sam pozvana upravo na te suze radosnice, kroz koje jedino mogu zamuckivati riječi zahvale, znajući da ni jedna nije i nikad neće biti dostojna mog Gospodina. A opet, On ih prihavaća.. te krnje darove. Objeručke prima sve što Mu želim dati. Blagi pogled, nježan uzdah, spuštenu glavu u iskrenom pokajanju… Iako zna da ću opet pasti na slijedećem koraku, moj Bog dopušta sebi slabost. Slabost na mene. Svako nastojanje da Mu budem bolja, On natopi Svojom milošću. Uvijek spreman na oprost, uvijek raspoložen za razmjenu naklonosti, uvijek tu, blizu, najbliže.

Spomen blagdana Uskrsa je spomen jednog neopozivog ‘volim te’, a ja sam svake godine iznova pozvana da se zaljubim u Isusa. Ne samo u Čovjeka koji je dao život za mene, već u Boga koji mi je dao život i koji dopušta svaki moj udah, svaki otkucaj srca. Toliko puta molim za nevažne stvari, molim za malo. Zaboravljam da nema jače molitve od stajanja pod svjetlom Njegove Ljubavi, zatvorenih očiju, prepuštena, dopuštajući da me voli. Kao u ljetnih žega, otvaram vrata i prozore duše, nek uđe u svaku poru bića, prozrači ustajale mirise strahova koji me još uvijek drže zarobljenom. Poziva me na djetinju jednostavnost! Ne, to nije komplicirani splet teoloških misterija. I ne zahtijeva natprosječni kvocijent inteligencije. Zapravo, odmrsujući klupko svojih vlastitih zabluda, opet dolazim do samo jednog zaključka: Bog je Ljubav. Ali ne ljubav kakvu sam navikla primati. Ne naklonost, ne simpatija… Ljubav velikim i malim slovom nije isto! Moj Bog me obasipa Ljubavlju koja trpi, koja se žrtvuje, koja krvari na kržu samo da bi me zadobila. On sve čini da ga ne zaniječem. On, za razliku od mene, ne moli za malo. On moli za mene cijelu. Sada, sutra i zauvijek. Kad sve ovo što znam prestane biti, ostaje vječnost da je dijelim s Njim. Što na to reći? Kako reagirati? Postoji li neka riječ ili gesta kojom mogu izraziti nepravilan ritam srca koji sada osjećam zbog ovog promišljanja? Ne znam. Ali znam da to moram činiti svaki dan. Jer upravo ovaj tren je tren mog obraćenja. Sutra će donijeti nove brige. Kao kroz korov, opet ću se morati probijati do ove spoznaje. Gospodine, pomozi mi da i sutra uspijem. Pomozi mi svaki dan. Sve do posljednjeg. A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.
Uskrs nije tren. Uskrs me nadilazi. On ostaje kao povoj koji savršeno odgovara i liječi sve rane. Ne jednokratno. Uvijek. Uskrs je najvrijedniji poklon koji smo i koji ćemo ikad primiti. Slobodni smo slaviti ga svaki dan. Takav dar to zaslužuje.