RAZMIŠLJANJE O OTAJSTVU ISUSOVE MOLITVE NA MASLINSKOJ GORI (prema Evanđelju po Luki)
Isus nam kroz Evanđelje često ukazuje na važnost osobne molitve. Svakodnevno se povlačio u osamu, kako bi iz prisnog razgovora sa svojim Nebeskim Ocem crpio snagu za javne nastupe i kušnje koje su slijedile. Iako je On sam Bog, Njegova čovječnost se morala napajati na Izvoru Milosti, pružajući svima nama primjer pravog omjera molitve, evangelizacije i žrtve u životu predanog vjernika.
Tako je bilo i ‘one noći kad je bio predan’. Više nego ikad, trebao je utjehu i hrabrost da bi, usprkos svim svojim ljudskim nagonima da očuva vlastiti život, cijelog Sebe dobrovoljno predao za naše spasenje. I upravo uoči najvećeg dobra koje se spremao učiniti, kušnje su bile na vrhuncu. Krvavi znoj kao izvanjski znak nadljudske patnje, tek nam daje naslutiti Isusovo stanje duha.
Potpuno se odreći svoje volje, do kraja umrijeti sebi da bi se ispunio Božji naum je čin na koji smo, po Isusovom primjeru, svi pozvani. Koliko je teško zaboraviti na ono što želimo, predati brige na brigu Gospodinu bez osvrtanja, s potpunim pouzdanjem… A ipak, to je savršena logika svakog stvorenja : dopustiti Stvoritelju da raspolaže s onim što je Njegovo. Jer On ima potpuno pravo na to. I jer mi nikad nećemo znati bolje. Svojatati svoj život znači oplijeniti Boga, znači prekršiti sedmu Božju zapovijed. I opet, koliko puta na dan bi se mogli nazvati lopovima?
Isus čini sve novo, On nam pokazuje najdjelotvorniji način molitve: ‘Oče, Tvoja volja neka bude, ne moja’. A kako bi nam pokazao da razumije težinu savršenog predanja, pustio je da izađe na vidjelo sva njegova ranjiva ljudskost kad je zamolio da ga mimoiđe ‘ova čaša’. Čaša boli, gorčine, patnje. Čaša prepuna svega onoga od čega bježimo. Nije prirodno našoj naravi da gledamo smrt u oči i kažemo joj :’DA’. Nije prirodno samo iz jednog razloga: imamo krivu definiciju za nju. Koliko zapravo vjerujemo da je ova ‘dolina suza’ samo postaja prema vječnom životu? Vjeruje razum, duša se buni. Grčevito se bori za ono što vidimo i osjećamo vanjskim osjetilima, za ono što nam je jedino poznato. Upravo u molitvi nam je dana mogućnost da spoznamo dubine toliko iznad naših zemaljskih iskustava, samo kad bi se malo više zadržali u našem Maslinskom vrtu. Tu umiru sve navezanosti i strahovi, tu se rađamo iznova. Gospodin ne odbija dušu koja vapi za ispravnim vrijednostima. Dapače, On ne može odoljeti a da joj ne priskrbi sve potrebne milosti za postizanje svetosti. Samo čeka naš ispravan stav. Oduprimo se potrebi za moljakanjem. Posvijestimo Koga imamo pred sobom. Sačuvaj nas Bože od naših želja i stvori nam srce koje teži nebeskim dobrima!
Da je lako, ovaj događaj ne bi bio Otajstvo. Sotona najviše napada onda kad se osjeti najugroženijim. Stvara atmosferu u kojoj smo najranjiviji. U prividnom osjećaju napuštenosti, najlakše pristajemo na kompromise.
Iako na rubu snaga, u molitvi kao najizvrsnijem štitu, Isus ostaje nedodirljiv.
Svi znamo da je odluka ‘najteži dio posla’. Isus je umro na križu već u Getsemaniji. Jer lakše je pretrpjeti u tijelu onda kad duh pristane. Poznat nam je onaj izraz ‘prelomiti u sebi’. I iskustvo olakšanja nakon toga. Gotovo da sam čin postaje lakši, ma koliko to neprimjereno zvučalo u situaciji kad Isusa tek očekuju najstrašnije fizičke patnje.
Gdje su u svemu ovome učenici? Gdje smo mi kad nas Isus najviše treba? Njegova naredba je jasna: ‘Molite da ne upadnete u kušnju’. Već smo Ga iznevjerili. Nismo budni i propuštamo priliku posvećenja. Zapravo, ‘spavamo od žalosti’. Suosjećamo, tužni smo, ali nemamo snage učiniti ono što se od nas traži. Okolnosti su preteške da bi se suočili s njima. Ne razumijemo…Tijelo reagira kako najbolje zna. Ono hoće prespavati neizvjesnost. Kao kad smo bolesni, žudimo za posteljom i snom koji će ublažiti posljedice naše nemoći. Ipak, borba nas neće mimoići. Baš kao što nije ni Isusove apostole. Molimo zato žarko da nas Gospodin ne prene iz dubokog sna, tražeći da položimo račun kojeg nismo spremni položiti.
Isuse, ne dopusti da zakasnim!