Propovijedi za 3. nedjelju Došašća

Raduj se! U Bogu ti si važan, siguran, prihvaćen!
Dragi slušatelji, to je Radosna vijest koju nam donosi ova, 3. nedjelja došašća, nedjelja Radosti! Bog naš ispunit će svaku našu potrebu, veličanstveno, u Isusu Kristu! On uvijek iznenađuje i daruje iznad svakog očekivanja. Ipak, ostaje pitanje: Hoću li ja Njega prihvatiti, u Njega se pouzdati i dati Njemu najvažnije mjesto u mome životu? Hoću li Krista prepoznati kada dođe?

To ponekad zna biti teško. Jer Mesija se skriva. On je otajstvo u koje treba stalno pronicati, uranjati očima vjere. Krist nikada ne stavlja sebe u u prvi plan, ne navješćuje sebe, nego znakove kraljevstva nebeskog koje dolazi: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje . I zato ga je teško prepoznati u ovom našem vremenu ogledala na zidu od betona, zidu društvenih mreža, medija, ekrana. Ogledalce, ogledalce, najljepši na svijetu tko je? Ja, ja i moja faca. Kad ja učinim dobro djelo treba znati cijelo selo. Jesmo li i mi koji se zovemo kršćanima, u opasnosti da, čineći djela milosrđa iz krivih motiva, zapravo guramo sebe u prvi plan? A pozvani smo biti kao Krstitelj koji kaže: Krist treba da raste, a ja da se umanjujem .Upravo zato je on najveći čovjek rođen od žene. Jer se suobličio Kristu koji i sam sebe umanjuje da bi Otac bio uzvišen.
Uistinu, blago onome koji se ne sablazni o takvog Mesiju. Nosim li možda i ja u srcu pitanje upućeno Kristu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Sasvim sigurno. To pitanje postavljamo Bogu čitavog života. I nama je ponekad teško prihvatiti Mesiju koji nije Rambo, ratnik koji će donijeti odmazdu i potamaniti neprijatelja. Teže je prihvatiti Spasitelja koji želi svima dati oprost, iscjeljenje, milost.I priliku da činimo isto i budemo Bogu slični. Stari čovjek u nama bi najradije htio: oko za oko, zub za zub. Ako smo redovito u crkvi, ako dajemo milostinju, ustrajno molimo, pitamo se često zašto nas Bog ne nagradi bogatstvom, zdravljem, zašto nam ne providi posao, položaj, brak? Teže je prihvatiti kraljevstvo koje se diskretno skriva, u svim siromasima duhom, gladnima i žednima pravednosti, čistima srcem. Ali i onim ozdravljenim, oživljenim, obraćenim, toj tiho rastućoj većini.
Bog sasvim sigurno neće ispuniti moja očekivanja. I Ivan Krstitelj je imao to iskustvo. Isus nije ispunio Ivanova očekivanja. Ali Ivan nije dopustio da mu to bude kamen spoticanja. Ivan je proveo u djelo ono što je naučavao: obraćenje. Za razliku od Nazareta, Kafarnauma, Betaside, Korazina, ..a možda i Splita.. I Bog je nadmašio sva njegova očekivanja. Kao Marija, i Ivan nas upućuje na prvo otajstvo radosti.Suočen sa strahom i neizvjesnošću ne okoliša nego direktno pita, želi naučiti od Krista. Obraća se Kristu. I biva preobražen iz proroka Mesije, u učenika Isusa iz Nazareta. Sluša, čuje, prebire. A Krist mu se obraća jezikom kojeg Ivan razumije: proroštvima Izaije, ali i kasnije u djelo provodi i čuda koja nisu na Izaijinoj listi. Isus poznavatelj i dopunitelj starog i donositelj novog ozdravlja stotnikovog slugu, Petrovu punicu, smiruje oluju, istjerava zloduhe. I nama po uskrsnuću trajno ostavlja svoga Duha, da činimo djela veća i od onih koje Mesija čini. Jesam li svjestan da sam po tome veći nego Ivan? Da me Krist učinio hramom Duha Svetoga? Stoga smo i mi smo pozvani kao Ivan, shvatiti i prihvatiti istinu: ako želimo voditi ljude Bogu, ja sam pozvan sljediti Krista a ne on nas. Tako postajemo i mi kao Marija: u krizi vlastitog identiteta prestajem se pitati tko sam, i počinjem se pitati: čiji sam, kome pripadam? To znači biti oni koji veličaju Gospodina, pokazuju na njega, prihvaćaju Boga kao otajstvo i donose ga drugima. U tome nalazimo istinsku radost . Isusova radost je nas dovesti Ocu a naša sve izgubljene dovesti Sinu. U tome nalazim onda i vlastitu veličinu, sigurnost i prihvaćanje. Puninu života.

don Danko