Obraćenje

Često me pitaju o mom obraćenju. Ne volim koristiti tu riječ, jer obraćenje je put, ne događaj. Odgovor nije isti onda i sada. Zapravo, iz današnje perspektive moja priča nije priča o čudu, već samo spoznaja o Onome koji je bio tu cijelo vrijeme. Nije, dakle, primjereno čuditi se Bogu. Primjerenije je čuditi se našem nepoznavanju i nijekanju Njega. Budući da se ‘u Njemu mičemo i jesmo’, čudo je što nam toliko treba da bi to primijetili. Kriva je pretpostavka naših oholih naravi o ‘pronalaženju’ Boga. Mi ne možemo naći Onoga koji je prvi pronašao nas. To je oksimoron, baš kao pojam nesretne ljubavi.

Ništa što Gospodin čini nije čudo. Kako Svemogućeg nazvati čudotvorcem? Jedino ako Njegova djela uspoređujemo sa svojom nemoći. Čak i tada kad se stavimo na naše pravo mjesto, mjesto poniznog stvorenja, iščuđavanje nad bilo čim što On čini nije primjerena reakcija. Zadivljenost, radost i razigranost bi bile primjerenije reakcije. Jer, vjera pretpostavlja pouzdanje da našem Nebeskom Ocu ništa nije nemoguće.
Što je Njemu, dakle, otvoriti oči jedne slijepe duše i priuštiti joj deja vu? Jer, sve što sam spoznala u tom trenutku po milosti Božjoj, tek je prisjećanje. U mom životu jedino ja mogu biti nova, Bog je uvijek isti, stari i novi, sve u svemu. Nepromjenjiv. Stvorenje ne može izumiti svog Stvoritelja. Ono Ga može samo otkriti ili Ga se prisjetiti… Svijest o zagubljenom identitetu jasno mi daje do znanja da moj razum funkcionira na temelju iskustva, ali istim nije ograničen. Poučava me da je daleko više toga što ne znam, a jest, daleko je više toga što nisam vidjela, ali mi je poznato, što nisam osjetila, a osjećam. Da nije tako, duša ne bi objeručke, na prvu, prionula uz svog Gospodara. Ona ne bi tako radosno prihvatila Riječ za koju s punim pouzdanjem zna da je Izvor svih riječi: smisao i život.

Duh Sveti zaista ‘dijeli kome hoće i kako hoće’, pa se tako spustio i na močvarno tlo moje duše… Izrovano bolima, ali pripremljeno pitanjima i otvoreno nedokučivom Božjem planu. Spustio se nježnošću lahora i jačinom uragana koji mijenja život iz korijena. Ni sama ne mogu objasniti kako, ali sve se dogodilo u djeliću sekunde. Odjednom sam primila Znanje koje nikad nisam učila, Istinu koju nikad nisam živjela, Snagu koju nikad nisam imala… Suze su taj dan, kao i mnoge naredne, natapale obraze kao pljusak poslije duge suše. Kajanje. Ta slatka bol inicijacije, jecaj novorođenčeta, uzdah olakšanja izgubljenog i nađenog. Svako sjećanje na događaje u kojima sam vrijeđala i okrećala leđa mom Gospodinu bilo je kao oštrica mača kroz srce. Spoznaja o Ljubavi koja me ‘s leđa i s lica obuhvaća’, koja me cijeli život čekala na pragu kuće da joj se vratim i uzvratim nježnost, gulila je nezdrave naslage bića. Nema te snage kojom bih mogla usporediti silinu Božjeg djelovanja u času kad je On odredio da je vrijeme povratka. Nisam mogla ništa osim stajati na tom Svjetlu i dopustiti da kopne sve moje zablude. O slatke li boli!

Čovjek ne može biti uistinu sretan ako ne poznaje svoj pravi identitet. Ja sam Božje dijete! Njegova kreacija i Njegova volja. Stvorio me jer je želio dijeliti sa mnom svaki trenutak. To je spoznaja koja liječi sve boli odbačenosti i nesigurnosti koje mi, ljudi, nanosimo jedni drugima. Sada znam, sve što sam ikada željela i želim jest biti voljena bezuvjetno. Uvjeti me sputavaju, tjeraju da se prilagođavam drugima kako bih zaslužila njihovo odobravanje. To je rudarski posao i ne ostavlja puno vremena za život. S druge strane, Bogu se već sviđam. Ne zato što sam učinila neko dobro djelo, lijepo izmolila molitvu ili prikazala misu za pokojne. On bi me ljubio jednakom snagom čak i da do prisjećanja s moje strane uopće nije došlo. On je toliko jednostavan da se i sama još borim s tom spoznajom. Svjesna sam da zaslužujem samo bič, često ga i sama svojevoljno tražim, ali Njegov je odgovor uvijek isti: volim te. Što ću, dakle, sa svim tim bogatstvom koje toliko nadilazi moja sjetilna iskustva? Kako ću Mu primjereno zahvaliti na svemu što čini za mene kad je nebrojeno više toga što ne vidim, nego što primjećujem?

Imam plan. Pa makar se On i nasmijao sada kada Mu ga predložim. Zapravo, nije toliko plan koliko volja. Imam, dakle, volju da moja molitva zahvale bude jednako snažna kao i molitva u potrebi. Pitam se da li bi postojala patnja u svijetu kada bi svi hvalili i slavili Boga u svakom trenutku dana, svim srcem i svom dušom? Da li bi Gospodin morao posezati za drastičnim mjerama koje uključuju patnju, a koje jedine, za sada, rezultiraju iskrenim vapajem za pomoć? U ovoj tezi sasvim svjesno uzimam u obzir svoju sebičnost, ta tko ne bi volio živjeti život bez protivština? No, bol nije izmišljena kako bi boljela, već pročistila. Ona je odgojna mjera Milosrdnog Oca koji za svoje dijete želi samo najbolje. Ona je, u svoj svojoj razarajućoj snazi bila jedina koja me obnovila. Očito, stvari su takve kakve jesu. Jer imamo ranjenu narav koja sve teže odgovara na nježno tepanje blagoslova, sve nejasnije čuje, sve mutnije vidi. Kako vrijeme ide, zaista, sve gušći je medij grijeha koji nas obasipa i na koji se, na žalost, prelako navikavamo. Nesposobnost da uočimo očito odvaja od najljepšeg i najpotrebnijeg odnosa u našem životu. Ali koje radosti kada ga opet primijetimo!
Kažu da se u trenutku obraćenja zajedno s nama raduje i cijelo nebo. Zbog samo jedne duše! Zamisli koliko smo važni Bogu da trenutno priređuje slavlje svim anđelima i svetima zbog bijednog stvora koji je napokon zavapio : ‘Abba! Tata! Tatice!’

Imam, dakle, volju da se svaki dan, s prvom budnom minutom, bez oklijevanja priključim na Gospodina. Od Njega crpim životne sokove: vrline i kreposti, božanske osobine koje tako rado dijeli sa mnom. On je izvor svakog mog dobra. Ne da se njima hvalim kao svojim imetkom, već da ih njegujem i razvijam kako bih ih opet vratila Njemu. To je jezik ljubavi kojim On želi da mu pričam. Komunikacija koja se ne ograničava govorom, već se širi cijelim bićem. Sve drugo je nevažno. Male suze, male nevolje, male boli. Sitnice naspram milini koja me razoružava, zbog koje cvilim kao dijete kad, kao pod tlakom, nahrupi i prekipi preko svih mojih sposobnosti da je obuhvatim. Pa jecam u nemoćnoj sreći što me ljubi Najveći i Jedini. Imam sve. Zaista imam sve. Sretna sam.

Mala Rita