Radostan i blagoslovljen Uskrs u vremenu pandemije na obustavu Svete Mise

Ne volim svrstavanja. No, tri stvari.

Prvo, iz nezadovoljstva je vidljivo da se i ovu otužnu situaciju može iskoristiti za polarizaciju u Ckrvi. Dolaze mi riječi apostola Pavla: “O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti.” (Gal 3, 1). Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na mostrancu. Zvuči li Vam zajedljivo, možda bogohulno!? Je li posrijedi anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeni, izvijeni, bespomoćni i umoreni korpus raspetoga Sina Božjega na križu!? Aludiram na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u presvetoj hostiji. Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu koje Crkva časti kao i samo tijelo Gospodinovo. Stoga nije sasvim razumljivo, a ni opravdano prozivanje odluke biskupa o uskraćivanju sakramenata puku Božjemu, barem pričesti, a što je točno samo djelomično, dakle samo u obliku masovnog i redovitog okupljanja, nego bi stoga vjerski bilo daleko poučljivije i duhovno daleko korisnije pitati se kako to da djelovanje Crkve, pored svega duhovnoga blaga što ga je Bog položio u njezine duhovne trezore, isključivo promatramo kroz sakramentizaciju, a onda se opet često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija. O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve i iz Crkve nakon sakramenta svete potvrde. Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako.

Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, polazeć dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka. Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci biskupa glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na prigodnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije. Držim da iz sklopa zapomaganja, neovisno o izraženoj duhovnoj izoštrenosti za vrijednost euharistijske pričesti, koja je neupitna, dolaze onda i kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati tuđim životom. Treba konačno povjerovati u riječi: “… i kap njegove krvi može svijet da spasi cijeli.” Hoću napisati, treba konačno povjerovati u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim u potvrdi. Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su poručili: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije “in odium fidei” da biste zaslužili mučeništvo. Stoga čuvajte svoje i bližnjih zdravlje, jer time čuvate svoj i bližnjih život, taj dragocijeni Božji dar s kojim ne smijemo neodgovorno raspolagati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomagajte koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Ckrvom. Duhovno se pričeščujte Gospodinom Isusom Kristom. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u svemu vjerskome i duhovnome da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.” Evo, tako sam shvatio poruku hijerarhije. Umjesto da pomažemo jedni drugima duhovno rasti i osobno se obratiti, neki unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze na način kako je to činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, dok nije do kraja sazrio u vjeri u Isusa Krista na dan Pedesetnice.

Drugo, a nastavno na prvo, kad smo već Raspetome poručili da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru” u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda ne iznenađuje suvišna i besplodna rasprava o razboritoj odluci biskupa da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi opasnosti od zaraze i od širenja zaraze. Posrijedi je razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, dakle zaštita zdravlja i života i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali i razborita s obzirom na formu, dakle učinili su to na vrijeme i motu proprio, a ne pod pritiskom zdravoga razuma iz bilo kojega ovosvjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskoga života. Crkva se doista pokazuje naizvrsnije Crkvom u liturgijskome slavlju, neosporna je to činjenica, a naročito u euharistijskome slavlju, tom izvoru i vrhuncu svekolikoga crkvenoga i uopće kršćanskoga života, ali se Crkva pokazuje također Crkvom u svakome svome udu, u svakoj svojoj kćeri i sinu, dakle u svakome vjerniku. Zaista je suvišna i teološki sasvim neumjesna rasprava o tome što je onda važnije i vrjednije. Zaista je suvišno i neumjesno svađati euharistiju i ljudski život, a što je, ponavljam, posljedica posvađanih vjere i razuma. Euharistija je u službi života. Ljudski život svoj konačni smisao, svoj izvor i vrhunac pronalazi upravo u euharistiji. Klonimo se napasti da euharistija ikome “stoji glave”.

Treće, nisam mislio uopće odgovoriti na Vaš upit. Sigurno nisam mislio ovoliko opširno odgovarati. Što je tu je. Nadam se da ste Vi Matija dobri anđeo koji me dobronamjerno ubo svojim mačem u rebra pa sam eto sasvim spontano reagirao. Ponavljam, spontano.

Čuvajte sebe i čuvajte svoje bližnje.

Bog u Kristu s Vama,

Tonči Matulić

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *