RAZMIŠLJANJE O OTAJSTVU ISUSOVE MOLITVE NA MASLINSKOJ GORI (prema Evanđelju po Luki)

Isus nam kroz Evanđelje često ukazuje na važnost osobne molitve. Svakodnevno se povlačio u osamu, kako bi iz prisnog razgovora sa svojim Nebeskim Ocem crpio snagu za javne nastupe i kušnje koje su slijedile. Iako je On sam Bog, Njegova čovječnost se morala napajati na Izvoru Milosti, pružajući svima nama primjer pravog omjera molitve, evangelizacije i žrtve u životu predanog vjernika.

Tako je bilo i ‘one noći kad je bio predan’. Više nego ikad, trebao je utjehu i hrabrost da bi, usprkos svim svojim ljudskim nagonima da očuva vlastiti život, cijelog Sebe dobrovoljno predao za naše spasenje. I upravo uoči najvećeg dobra koje se spremao učiniti, kušnje su bile na vrhuncu. Krvavi znoj kao izvanjski znak nadljudske patnje, tek nam daje naslutiti Isusovo stanje duha.

Potpuno se odreći svoje volje, do kraja umrijeti sebi da bi se ispunio Božji naum je čin na koji smo, po Isusovom primjeru, svi pozvani. Koliko je teško zaboraviti na ono što želimo, predati brige na brigu Gospodinu bez osvrtanja, s potpunim pouzdanjem… A ipak, to je savršena logika svakog stvorenja : dopustiti Stvoritelju da raspolaže s onim što je Njegovo. Jer On ima potpuno pravo na to. I jer mi nikad nećemo znati bolje. Svojatati svoj život znači oplijeniti Boga, znači prekršiti sedmu Božju zapovijed. I opet, koliko puta na dan bi se mogli nazvati lopovima?
Isus čini sve novo, On nam pokazuje najdjelotvorniji način molitve: ‘Oče, Tvoja volja neka bude, ne moja’. A kako bi nam pokazao da razumije težinu savršenog predanja, pustio je da izađe na vidjelo sva njegova ranjiva ljudskost kad je zamolio da ga mimoiđe ‘ova čaša’. Čaša boli, gorčine, patnje. Čaša prepuna svega onoga od čega bježimo. Nije prirodno našoj naravi da gledamo smrt u oči i kažemo joj :’DA’. Nije prirodno samo iz jednog razloga: imamo krivu definiciju za nju. Koliko zapravo vjerujemo da je ova ‘dolina suza’ samo postaja prema vječnom životu? Vjeruje razum, duša se buni. Grčevito se bori za ono što vidimo i osjećamo vanjskim osjetilima, za ono što nam je jedino poznato. Upravo u molitvi nam je dana mogućnost da spoznamo dubine toliko iznad naših zemaljskih iskustava, samo kad bi se malo više zadržali u našem Maslinskom vrtu. Tu umiru sve navezanosti i strahovi, tu se rađamo iznova. Gospodin ne odbija dušu koja vapi za ispravnim vrijednostima. Dapače, On ne može odoljeti a da joj ne priskrbi sve potrebne milosti za postizanje svetosti. Samo čeka naš ispravan stav. Oduprimo se potrebi za moljakanjem. Posvijestimo Koga imamo pred sobom. Sačuvaj nas Bože od naših želja i stvori nam srce koje teži nebeskim dobrima!
Da je lako, ovaj događaj ne bi bio Otajstvo. Sotona najviše napada onda kad se osjeti najugroženijim. Stvara atmosferu u kojoj smo najranjiviji. U prividnom osjećaju napuštenosti, najlakše pristajemo na kompromise.
Iako na rubu snaga, u molitvi kao najizvrsnijem štitu, Isus ostaje nedodirljiv.
Svi znamo da je odluka ‘najteži dio posla’. Isus je umro na križu već u Getsemaniji. Jer lakše je pretrpjeti u tijelu onda kad duh pristane. Poznat nam je onaj izraz ‘prelomiti u sebi’. I iskustvo olakšanja nakon toga. Gotovo da sam čin postaje lakši, ma koliko to neprimjereno zvučalo u situaciji kad Isusa tek očekuju najstrašnije fizičke patnje.
Gdje su u svemu ovome učenici? Gdje smo mi kad nas Isus najviše treba? Njegova naredba je jasna: ‘Molite da ne upadnete u kušnju’. Već smo Ga iznevjerili. Nismo budni i propuštamo priliku posvećenja. Zapravo, ‘spavamo od žalosti’. Suosjećamo, tužni smo, ali nemamo snage učiniti ono što se od nas traži. Okolnosti su preteške da bi se suočili s njima. Ne razumijemo…Tijelo reagira kako najbolje zna. Ono hoće prespavati neizvjesnost. Kao kad smo bolesni, žudimo za posteljom i snom koji će ublažiti posljedice naše nemoći. Ipak, borba nas neće mimoići. Baš kao što nije ni Isusove apostole. Molimo zato žarko da nas Gospodin ne prene iz dubokog sna, tražeći da položimo račun kojeg nismo spremni položiti.
Isuse, ne dopusti da zakasnim!

TREĆI NACIONALNI SUSRET HRVATSKIH KATOLIČKIH OBITELJI – HOD SVJETLA, SOLIN, 15.rujna 2018.

U subotu, 15. rujna 2018., održan je svečani „Hod svjetla“ – prijenos zavjetne svijeće iz katedrale svetog Duje na Gospin Otok u Solinu uz prigodni molitveni program, a u sklopu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom „Obitelj – izvor života i radosti“.

Gospina livada, kako je vjernici Solina i okolice zovu, bila je ispunjena mladim i starim, djecom u naručju roditelja i onom malo većom koja je radosno trčkarala oko njih.
Euharistijsko bdijenje započelo je u 20 sati predvođeno splitsko-makarskim nadbiskupom mons.Marinom Barišićem koji je s poslužnicima i upaljenom svijećom došao do oltara uz pratnju pjesme zbora mladih „Krstitelj“ s Trstenika.

„U Ivanovom evanđelju čitamo da je Isus Krist ono iščekivano Svjetlo koje je došlo na svijet da prosvijetli čovječanstvo, da bude svjetlo u srcima i životima svih onih koji žele Svjetlo, vjeruju Svjetlu i šire Svjetlo“ – istaknuo je mons.Barišić te nastavio: „On želi svijetliti brakovima i obiteljima, u djeci i mladima, u starima i nemoćnima, u usamljenima i nesretnima“.
Uslijedilo je slušanje Riječi i svjedočanstva bračnih parova o bračnoj ljubavi, rađanju i odgoju djece, o promicanju braka i obitelji što je bilo posebno emotivno kako za bračne parove koji su kazivali svoje svakodnevno življenje Boga i slavljenje Njega odolijevajući izazovima današnjice tako i za vjernike koji su došli u ovo Gospino prasvetište.
„Danas je nužno i prijeko potrebno osnažiti vezu između obitelji i kršćanske zajednice.
Obitelji se katkad danas povlače govoreći da nisu tome dorasle: „Oče, mi smo jedna siromašna i pomalo razmrdana obitelj, ne možemo mi to, imamo već toliko problema u kući, nemamo snage,…“, to je točno, ali nitko nije dostojan, nitko nije na visini, nitko nema snage bez božje milosti! Bez nje ne možemo ništa učiniti. Sve nam je dano i to besplatno!
Kršćanska zajednica mora nastiojati prevladati previše nalogodavne i funkcionalne stavove, poticati međusobni dijalog i uzajamno poznavanje i poštivanje. Neka obitelji preuzmu inicijativu i osjete da su odgovorne nositi dragocjene darove za zajednicu. Svi moramo biti svjesni da se kršćanska vjera odigrava na otvorenom polju života dijeljenog sa svima, obitelji i župe moraju učiniti čudo života koji će biti više zajednički za čitavo društvo“ – stoji u katehezi pape Franje.
Nakon svjedočanstava, nadbiskup Barišić izmolio je zahvalnu molitvu za promicanje braka i obitelji te je uslijedilo Evanđelje. Mons.Mate Uzinić, dubrovački biskup i predsjednik Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije, održao je prigodnu homiliju više puta naglasivši kako je obitelj izvor života i radosti što je i geslo ovogodišnjeg Trećeg susreta, te sve prisutne pozvao da žive te Božje Riječi te da Gospodin bude uzor našim hrvatskim obiteljima.
Najradosniji trenutak večeri „Hod svjetla“ bilo je paljenja svijeća sa zavjetne svijeće koje su se ponijele u puk. Svijeće u rukama vjernika osvijetlile su Gospino prasvetište, ozarila im lica ali i srca koja su tada bila ispunjena najintimnijim molitvama. Dok je zbor tiho pjevao, otac jedne obitelji, izgovarao je molitvu: „Vječni oče, ti koji si izvor svakog očinstva na nebu i na zemlji, podari mi mudro očinsko srce kako bih u ljubavi i primjerenoj stezi, zajedno sa suprugom, podizao i odgajao svoju djecu …“.
„Hvala ti na daru biološke i duhovne plodnosti. Hvala na daru očinstva i majčinstva po kojem, rađajući nove živote na zemlji, rađamo nove duše za vječnost. Tebi, vječni Oče, zahvaljujem na daru životas djece koju si mi povjerio na čuvanje i odgoj. Ispuni me svojom nježnošću i pomozi mi da u suprugu i djeci prepoznam tebe …“- majka obitelji izgovorila je tiho molitvu.
Nakon molitve oca i majke, uslijedio je blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom nakon kojega se okupljeni puk ohrabren i osnažen Božjom riječju, sa svijećama u rukama, uputio u svoje domove noseći na svojim usnama pjesmu:
„Pa da mi je i dolinom smrti proći
zla se ja ne bojim
jer Ti si sa mnom Oče“.

A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.

Vazmeno vrijeme koje se proteže u danima nakon proslave blagdana Uskrsa, ukazuje nam na važnost promišljanja o središnjem događaju naše vjere. Nekako olako puštamo Uskrs ‘iz ruku’, još pokoja pisanica na stolu podsjeća na minuli blagdan. Crkva nam, pak, liturgijski ostavlja još dovoljno vremena za promišljanje, nazivajući taj period ‘Vazmeno vrijeme’. Korizma je kulminirala svetim Trodnevljem i paljenjem Uskrsne svijeće na polnoćku, ali da li smo usitinu svjesni što smo dobili u naslijeđe uskrsnućem našeg Gospodina Isusa Krista?

Dok sam u sebi prikazivala današnju misu za jednu posebnu nakanu, promislila sam: odakle mi pravo da to činim? Ja, jedno malo i nevažno biće u pijesku čovječanstva, prikazujem Gospodinu Bogu misnu žrtvu za ovaj određeni razlog…. Prikazujem nešto što nije moje, a opet mi je dano na raspolaganje. Ta činjenica me ostavlja bez daha; sada mi je jasno da Uskrs nije događaj već tijek vremena koji se promijenio jednom u povijesti i trajat će sve do kraja svijeta. Isus je Uskrsnuo jednom, da bi plodovima uskrsnuća prožeo svaku sekundu mog života i života svakog čovjeka dok god i posljednji ljudski dah ne napusti ovozemaljsko prebivašte. On je to učinio bez da sam Ga tražila, jer i da sam mogla, ne bih znala tražiti nešto toliko vrijedno.

Istina jest da Otajstvo Uskrsa možemo donekle obuhvatiti jedino očima vjere. I to ‘donekle’ je još uvijek suviše polovično da se jedva da ispisati jedna stranica teksta. Nekako nam je lakše plakati od sažaljenja nad stravičnim Isusovim mukama križnog puta nego zacviliti od dragosti nad neizmjernom Ljubavi koju je Bog iskazao čovjeku predajući samog Sebe za spas naših duša. Osjećam da sam pozvana upravo na te suze radosnice, kroz koje jedino mogu zamuckivati riječi zahvale, znajući da ni jedna nije i nikad neće biti dostojna mog Gospodina. A opet, On ih prihavaća.. te krnje darove. Objeručke prima sve što Mu želim dati. Blagi pogled, nježan uzdah, spuštenu glavu u iskrenom pokajanju… Iako zna da ću opet pasti na slijedećem koraku, moj Bog dopušta sebi slabost. Slabost na mene. Svako nastojanje da Mu budem bolja, On natopi Svojom milošću. Uvijek spreman na oprost, uvijek raspoložen za razmjenu naklonosti, uvijek tu, blizu, najbliže.

Spomen blagdana Uskrsa je spomen jednog neopozivog ‘volim te’, a ja sam svake godine iznova pozvana da se zaljubim u Isusa. Ne samo u Čovjeka koji je dao život za mene, već u Boga koji mi je dao život i koji dopušta svaki moj udah, svaki otkucaj srca. Toliko puta molim za nevažne stvari, molim za malo. Zaboravljam da nema jače molitve od stajanja pod svjetlom Njegove Ljubavi, zatvorenih očiju, prepuštena, dopuštajući da me voli. Kao u ljetnih žega, otvaram vrata i prozore duše, nek uđe u svaku poru bića, prozrači ustajale mirise strahova koji me još uvijek drže zarobljenom. Poziva me na djetinju jednostavnost! Ne, to nije komplicirani splet teoloških misterija. I ne zahtijeva natprosječni kvocijent inteligencije. Zapravo, odmrsujući klupko svojih vlastitih zabluda, opet dolazim do samo jednog zaključka: Bog je Ljubav. Ali ne ljubav kakvu sam navikla primati. Ne naklonost, ne simpatija… Ljubav velikim i malim slovom nije isto! Moj Bog me obasipa Ljubavlju koja trpi, koja se žrtvuje, koja krvari na kržu samo da bi me zadobila. On sve čini da ga ne zaniječem. On, za razliku od mene, ne moli za malo. On moli za mene cijelu. Sada, sutra i zauvijek. Kad sve ovo što znam prestane biti, ostaje vječnost da je dijelim s Njim. Što na to reći? Kako reagirati? Postoji li neka riječ ili gesta kojom mogu izraziti nepravilan ritam srca koji sada osjećam zbog ovog promišljanja? Ne znam. Ali znam da to moram činiti svaki dan. Jer upravo ovaj tren je tren mog obraćenja. Sutra će donijeti nove brige. Kao kroz korov, opet ću se morati probijati do ove spoznaje. Gospodine, pomozi mi da i sutra uspijem. Pomozi mi svaki dan. Sve do posljednjeg. A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.
Uskrs nije tren. Uskrs me nadilazi. On ostaje kao povoj koji savršeno odgovara i liječi sve rane. Ne jednokratno. Uvijek. Uskrs je najvrijedniji poklon koji smo i koji ćemo ikad primiti. Slobodni smo slaviti ga svaki dan. Takav dar to zaslužuje.

Novi termin slavljenja župnoga blagdana Gospe od Milosrđa 30. svibnja.

U dogovoru s pastoralanim vijećem i župljanima predložili smo ocu Nadbiskupu mons. Marinu Barišiću novi termin slavljenja župnoga blagdana Gospe od Milosrđa 30. svibnja.

To bi bio stalni datum slavljenja ove svetkovine i dan novootvorene 0Š Žnjan-Pazdigrad.

Otac Nadbiskup razmotrio je i prihvatio naš prijedlog.

Stoga Nadbiskupski ordinarijat odobrava dan 30. svibnja kao datum godišnje proslave župnoga blagdana župe Gospe od Milosrđa – Split – Žnjan.

Taj dan je za Župu svetkovina.

Večernja molitva zahvale u obitelji

Iako svaka osoba treba vjeru učiniti svojom i da, svatko ima svoj odnos s Bogom, veliki je dar dobiti sjeme istinske vjere u djetinjstvu, od svojih roditelja. Na to se mi roditelji trebamo svjesno odlučiti, za to moliti i ozbiljno na tome raditi.
No kad je odluka već donesena- odakle početi? Prvo što djetetu treba prenjeti jest molitva zahvale na kraju dana.
Zašto?
Ova molitva od ranog djetinjstva sprječava naše krivo poimanje Boga i temelj je daljnje izgradnje vjernika. Također ostaje zauvijek u nama. Mnogi danas unatoč tradicionalnom vjerskom odgoju napuste Crkvu u odrasloj, najčešće mladenačkoj dobi. Neki se i vrate i kad pričaju kako su otišli iz Crkve kažu: imao sam krivu sliku Boga- doživljavao sam Boga kao nekog strašnog starca koji s neba vidi sve moje grijehe i osuđuje me. Samo sam želio skriti se od njega jersam se stidio svojih mana. U stvarnosti ovaj opis bolje odgovara nekom demonu jer u bibliji piše da je đavao Tužitelj, onaj koji upire prstom u naše grijehe. Jao nama ako djecu podignemo, a imaju ovakvu sliku Boga. I zato:
Prvo što dijete treba naučiti jest da je naš Bog Ljubav. Konkretno to može doživjeti kroz molitvu zahvale. Da svaku večer prije spavanja promisli, vidi, posvijesti i izgovori što mu je Gospodin danas dao. Da se u njegovo biće polako urezuje da je Bog onaj koji je prisutan svaki dan u našem životu i od kojega dolazi svo dobro.
Konkretno: Nakon zajedničke molitve Očenaša roditelj će na primjer reći: „Recimo svi svoje osobne molitve i zahvale: Hvala ti Gospodine za ovaj dan u kojem sam vidio tvoju prisutnost jer sam se jako bojao zbog svoje situacije na poslu , a ti si sve izveo na dobro i vidim da to nije toliko važno, da je važno da sam tu sa svojom djecom i da imamo ljubav i zajedništvo, Hvala ti Gospodine što se brineš! “ Tada će malo dijete reći npr: „Hvala ti Gospodine što mi je danas bio moj prijatelj u posjet i što smo se lijepo igrali i Što sam naučio voziti biciklu danas. „ Nakon svih ovakvih molitvi cijela obitelj kaže „Hvala ti Gospodine“ i zaključi npr. sa molitvama Zdravo Marijo i Slava Ocu. Na kraju roditelj treba blagosloviti svoju djecu, polažući ruke na glavu. Dijete osjeća sigurnost i može mirno usnuti.
Ako ovo propustimo učiniti- čemu smo ostavili svoju djecu? Kakvim mislima prije spavanja, ne daj Bože, ekranima, mobitelu..? Na žalost znam da je mnogima teško biti dosljedan u ovakvim stvarima . Uvečer, umorni roditelji gledaju tv, a djeci viknu-„ Idite na spavanje- Laku noć!“ Kršćani još mogu dodati „Ne zaboravite se pomoliti!“

Svakako, znam i da postoje obitelji u kojima se moli zajednička molitva, i to možda puno više od prije opisanog; moli se krunica i djeca to vole. No često izostaje ova osobna molitva zahvale i svjedočanstva pred cijelom obitelji da je Bog prisutan u mom životu,da znam da sve dobro dolazi od njega i ja sam mu dužan zahvalu kao preduvjet svoje sreće.
Stoga i ovakve obitelji pozivam, nakon krunice, izrecite prije blagoslova ovakve molitve. Ona kod djeteta izgrađuje živi odnos sa Bogom kao osobom.Da ne dozivljava Boga kao nekog tko je bio tu davno prije 2000 godina i kojeg su sreli ljudi iz Biblije, nego kao onog koji je Uskrsli, živ tu, među nama i od kojeg dolazi život- svaki dan.

Svoje prijedloge i pitanja u vezi prenošenja vjere djeci možete uputiti na adresu mala.terezija12@gmail.com

Obraćenje

Često me pitaju o mom obraćenju. Ne volim koristiti tu riječ, jer obraćenje je put, ne događaj. Odgovor nije isti onda i sada. Zapravo, iz današnje perspektive moja priča nije priča o čudu, već samo spoznaja o Onome koji je bio tu cijelo vrijeme. Nije, dakle, primjereno čuditi se Bogu. Primjerenije je čuditi se našem nepoznavanju i nijekanju Njega. Budući da se ‘u Njemu mičemo i jesmo’, čudo je što nam toliko treba da bi to primijetili. Kriva je pretpostavka naših oholih naravi o ‘pronalaženju’ Boga. Mi ne možemo naći Onoga koji je prvi pronašao nas. To je oksimoron, baš kao pojam nesretne ljubavi.

Read more

Prenošenje vjere djeci

Božić – kako od svjetovnog blagdana u čast darovima ispod jelke (koje donosi Djed božićnjak) postići da dijete zaista doživi kršćanski blagdan?
Najjednostavnije je to preko prvog sljedećeg djetetu omiljenog dana u godini – njegovog rođendana. Kad god spominjete Božić , dodajte mu epitet Isusov rođendan. Nažalost u praksi to izgleda najčešće da se uz ovaj zabavni dio jelke, darova, pripreme kolača i postavljanja jaslica doda još i većini djece manje zabavan dio – odlazak u crkvu.

Read more