Došašće 2020.

Dragi vjernici,
Svi smo upoznati s aktualnim stanjem glede zaraze korona virusom te odredbama civilnih vlasti, kojima se valja pokoravati. Naš nadbiskup koadjutor Dražen istaknuo je kako ovo vrijeme ne traži herojska djela nego razboritost i da kao Crkva djelujemo jedinstveno. Stoga vas, nakon dugog razmišljanja i molitve, teška srca obavještavamo kako ovog Došašća neće biti misa zornica u našoj župi.

Također, ove godine neće biti blagoslova kuća u dosadašnjem obliku nego ćemo, prema rasporedu, u Božićnom vremenu pozivati obitelji iz pojedinih ulica na večernje svete mise radnim danima u 18:00 sati, na kojima će obiteljima biti udijeljen blagoslov i ostalo potrebno za blagoslov kuće. Raspored blagoslova obitelji u crkvi dobit ćete kroz vrijeme Došašća. Zato nas pratite na web stranici i instagramu naše župe.

Kroz vrijeme Došašća kapela sv. Lovre bit će otvorena svaki dan od 8:00 do 20:00 sati. Svi ste pozvani na klanjanje svakog četvrtka u 20:00 sati. Klanjanje animira obiteljska zajednica i zajednica mladih sv. Lovre iz naše župe. Zbog gore navedenih okolnosti nećemo kao do sada imati organiziranu svetu Božićnu ispovijed nego će svakog radnog dana biti prigoda za istu sat vremena prije svete mise.

Svete mise radnim danom slavimo u 18:00 sati, a srijedom i subotom u 8:00 sati. Nedjeljne svete mise slavimo u 8:30, 9:30, 11:00 i 19:00 sati.

”Budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.”
Na dobro vam došlo Došašće 2020.!

Vaši don Ante i don Domagoj

Treća uskrsna nedjelja

Sveto pismo Crkva časti kao i samo Tijelo Gospodinovo. Prepoznati Gospodina i sa vjerom blagovati Sv. Pričest možemo samo na jedan način ako poznajemo Sv. Pismo. Zato je ovo vrijeme zatvorenih vrata vrijeme milosti i spasa. Vrijeme koje nam otkriva naše neznanje u poznavanju Krista. Vrijeme koje otkriva da nismo evangelizirani. Dvojica učenika koji putuju u selo Emaus je stvarnost u kojoj se danas mi nalazimo. Bez nade, razočarani i zbunjeni, jer smo uskraćeni da prepoznamo Gospodina. Tko nam može vratiti nadu, vjeru i ljubav u život ? Tada rekoše jedan drugome; „ Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pismo“. Katekizam Katoličke Crkve kaže da molitveno čitanje Svetog pisma „pokreće misao, maštu, čuvstva i želju kako bi se naša vjera probudila, srce obratilo i ojačala volja da slijedi Krista.“ Sveti Grgur Veliki govorio je da Pismo raste s onima koji ga čitaju. Sveto Pismo uvijek izriče novo značenje, ovisno o pitanjima koje čovjek nosi u srcu dok Ga čita. Koliko samo imamo pitanja danas u našoj „karanteni“? Uzmi i čitaj jer Uskrsli sigurno dolazi , oslobađa nas svojom prisutnošću koja unosi mir, tj. cjelovit život. Prepoznajemo ga za obiteljskom stolom, duhovno se pričestimo. Duhovno rastemo i osobno se obraćamo. Otvaraju nam se oči vjere da ljudski život svoj konačni smisao, svoj izvor i vrhunac pronalazi u euharistiji.

Župna crkva je otvorena od 9.00 do 12.00 sati za osobnu molitvu, klanjanje i duhovne potrebe. Kapela Sv. Lovre od 12.00 do 19.00 sati.

Radostan i blagoslovljen Uskrs u vremenu pandemije na obustavu Svete Mise

Ne volim svrstavanja. No, tri stvari.

Prvo, iz nezadovoljstva je vidljivo da se i ovu otužnu situaciju može iskoristiti za polarizaciju u Ckrvi. Dolaze mi riječi apostola Pavla: “O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti.” (Gal 3, 1). Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na mostrancu. Zvuči li Vam zajedljivo, možda bogohulno!? Je li posrijedi anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeni, izvijeni, bespomoćni i umoreni korpus raspetoga Sina Božjega na križu!? Aludiram na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u presvetoj hostiji. Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu koje Crkva časti kao i samo tijelo Gospodinovo. Stoga nije sasvim razumljivo, a ni opravdano prozivanje odluke biskupa o uskraćivanju sakramenata puku Božjemu, barem pričesti, a što je točno samo djelomično, dakle samo u obliku masovnog i redovitog okupljanja, nego bi stoga vjerski bilo daleko poučljivije i duhovno daleko korisnije pitati se kako to da djelovanje Crkve, pored svega duhovnoga blaga što ga je Bog položio u njezine duhovne trezore, isključivo promatramo kroz sakramentizaciju, a onda se opet često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija. O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve i iz Crkve nakon sakramenta svete potvrde. Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako.

Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, polazeć dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka. Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci biskupa glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na prigodnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije. Držim da iz sklopa zapomaganja, neovisno o izraženoj duhovnoj izoštrenosti za vrijednost euharistijske pričesti, koja je neupitna, dolaze onda i kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati tuđim životom. Treba konačno povjerovati u riječi: “… i kap njegove krvi može svijet da spasi cijeli.” Hoću napisati, treba konačno povjerovati u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim u potvrdi. Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su poručili: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije “in odium fidei” da biste zaslužili mučeništvo. Stoga čuvajte svoje i bližnjih zdravlje, jer time čuvate svoj i bližnjih život, taj dragocijeni Božji dar s kojim ne smijemo neodgovorno raspolagati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomagajte koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Ckrvom. Duhovno se pričeščujte Gospodinom Isusom Kristom. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u svemu vjerskome i duhovnome da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.” Evo, tako sam shvatio poruku hijerarhije. Umjesto da pomažemo jedni drugima duhovno rasti i osobno se obratiti, neki unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze na način kako je to činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, dok nije do kraja sazrio u vjeri u Isusa Krista na dan Pedesetnice.

Drugo, a nastavno na prvo, kad smo već Raspetome poručili da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru” u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda ne iznenađuje suvišna i besplodna rasprava o razboritoj odluci biskupa da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi opasnosti od zaraze i od širenja zaraze. Posrijedi je razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, dakle zaštita zdravlja i života i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali i razborita s obzirom na formu, dakle učinili su to na vrijeme i motu proprio, a ne pod pritiskom zdravoga razuma iz bilo kojega ovosvjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskoga života. Crkva se doista pokazuje naizvrsnije Crkvom u liturgijskome slavlju, neosporna je to činjenica, a naročito u euharistijskome slavlju, tom izvoru i vrhuncu svekolikoga crkvenoga i uopće kršćanskoga života, ali se Crkva pokazuje također Crkvom u svakome svome udu, u svakoj svojoj kćeri i sinu, dakle u svakome vjerniku. Zaista je suvišna i teološki sasvim neumjesna rasprava o tome što je onda važnije i vrjednije. Zaista je suvišno i neumjesno svađati euharistiju i ljudski život, a što je, ponavljam, posljedica posvađanih vjere i razuma. Euharistija je u službi života. Ljudski život svoj konačni smisao, svoj izvor i vrhunac pronalazi upravo u euharistiji. Klonimo se napasti da euharistija ikome “stoji glave”.

Treće, nisam mislio uopće odgovoriti na Vaš upit. Sigurno nisam mislio ovoliko opširno odgovarati. Što je tu je. Nadam se da ste Vi Matija dobri anđeo koji me dobronamjerno ubo svojim mačem u rebra pa sam eto sasvim spontano reagirao. Ponavljam, spontano.

Čuvajte sebe i čuvajte svoje bližnje.

Bog u Kristu s Vama,

Tonči Matulić

Propovijedi za 3. nedjelju Došašća

Raduj se! U Bogu ti si važan, siguran, prihvaćen!
Dragi slušatelji, to je Radosna vijest koju nam donosi ova, 3. nedjelja došašća, nedjelja Radosti! Bog naš ispunit će svaku našu potrebu, veličanstveno, u Isusu Kristu! On uvijek iznenađuje i daruje iznad svakog očekivanja. Ipak, ostaje pitanje: Hoću li ja Njega prihvatiti, u Njega se pouzdati i dati Njemu najvažnije mjesto u mome životu? Hoću li Krista prepoznati kada dođe?

To ponekad zna biti teško. Jer Mesija se skriva. On je otajstvo u koje treba stalno pronicati, uranjati očima vjere. Krist nikada ne stavlja sebe u u prvi plan, ne navješćuje sebe, nego znakove kraljevstva nebeskog koje dolazi: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje . I zato ga je teško prepoznati u ovom našem vremenu ogledala na zidu od betona, zidu društvenih mreža, medija, ekrana. Ogledalce, ogledalce, najljepši na svijetu tko je? Ja, ja i moja faca. Kad ja učinim dobro djelo treba znati cijelo selo. Jesmo li i mi koji se zovemo kršćanima, u opasnosti da, čineći djela milosrđa iz krivih motiva, zapravo guramo sebe u prvi plan? A pozvani smo biti kao Krstitelj koji kaže: Krist treba da raste, a ja da se umanjujem .Upravo zato je on najveći čovjek rođen od žene. Jer se suobličio Kristu koji i sam sebe umanjuje da bi Otac bio uzvišen.
Uistinu, blago onome koji se ne sablazni o takvog Mesiju. Nosim li možda i ja u srcu pitanje upućeno Kristu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Sasvim sigurno. To pitanje postavljamo Bogu čitavog života. I nama je ponekad teško prihvatiti Mesiju koji nije Rambo, ratnik koji će donijeti odmazdu i potamaniti neprijatelja. Teže je prihvatiti Spasitelja koji želi svima dati oprost, iscjeljenje, milost.I priliku da činimo isto i budemo Bogu slični. Stari čovjek u nama bi najradije htio: oko za oko, zub za zub. Ako smo redovito u crkvi, ako dajemo milostinju, ustrajno molimo, pitamo se često zašto nas Bog ne nagradi bogatstvom, zdravljem, zašto nam ne providi posao, položaj, brak? Teže je prihvatiti kraljevstvo koje se diskretno skriva, u svim siromasima duhom, gladnima i žednima pravednosti, čistima srcem. Ali i onim ozdravljenim, oživljenim, obraćenim, toj tiho rastućoj većini.
Bog sasvim sigurno neće ispuniti moja očekivanja. I Ivan Krstitelj je imao to iskustvo. Isus nije ispunio Ivanova očekivanja. Ali Ivan nije dopustio da mu to bude kamen spoticanja. Ivan je proveo u djelo ono što je naučavao: obraćenje. Za razliku od Nazareta, Kafarnauma, Betaside, Korazina, ..a možda i Splita.. I Bog je nadmašio sva njegova očekivanja. Kao Marija, i Ivan nas upućuje na prvo otajstvo radosti.Suočen sa strahom i neizvjesnošću ne okoliša nego direktno pita, želi naučiti od Krista. Obraća se Kristu. I biva preobražen iz proroka Mesije, u učenika Isusa iz Nazareta. Sluša, čuje, prebire. A Krist mu se obraća jezikom kojeg Ivan razumije: proroštvima Izaije, ali i kasnije u djelo provodi i čuda koja nisu na Izaijinoj listi. Isus poznavatelj i dopunitelj starog i donositelj novog ozdravlja stotnikovog slugu, Petrovu punicu, smiruje oluju, istjerava zloduhe. I nama po uskrsnuću trajno ostavlja svoga Duha, da činimo djela veća i od onih koje Mesija čini. Jesam li svjestan da sam po tome veći nego Ivan? Da me Krist učinio hramom Duha Svetoga? Stoga smo i mi smo pozvani kao Ivan, shvatiti i prihvatiti istinu: ako želimo voditi ljude Bogu, ja sam pozvan sljediti Krista a ne on nas. Tako postajemo i mi kao Marija: u krizi vlastitog identiteta prestajem se pitati tko sam, i počinjem se pitati: čiji sam, kome pripadam? To znači biti oni koji veličaju Gospodina, pokazuju na njega, prihvaćaju Boga kao otajstvo i donose ga drugima. U tome nalazimo istinsku radost . Isusova radost je nas dovesti Ocu a naša sve izgubljene dovesti Sinu. U tome nalazim onda i vlastitu veličinu, sigurnost i prihvaćanje. Puninu života.

don Danko

Propovijedi za 2. nedjelju Došašća

Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!
Dragi slušatelji, to je Radosna vijest koju nam donosi ova, 2. nedjelja došašća! Došao je taj pravi trenutak, sada je! Sad imam konačno kamo i kome usmjeriti svoj život. Sada imam nekome okrenuti svoj pogled, svoj razum, srce i volju od stvari ovoga svijeta, vidjeti dalje, dublje i šire od prolazne časti, vlasti, moći i užitka. Danas mi je moguće osloboditi se od loših navika, površnih i razarajućih odnosa. Jer dolazi mlado sunce s visine, dolazi Krist, moj orijentir, hranitelj i čuvar.
I zato glas viče u divljini, kao alarm koji me budi iz prespavanog života i viče: Iziđi iz mraka neznanja, predrasuda i nezainteresiranosti vani, na sunce ljubavi i istine. Ovaj glas proroka o kojem govori evanđelist Matej duboko je u meni. Usađen mi je u krštenju. To je proročki glas božjeg Duha koji mogu čuti unatoč buci na ulicama punim adventskih kućica u kojima se nude uštipci, kobasice, kuhano vino. Čujem ga ako želim i u vrevi šoping centara sa izlozima koji viču: kupi, uživaj,zaboravi, ignoriraj.
Živim li ja uopće svoj život? Je li moj život rezultat mog izbora, moje volje, mojih naklonosti, darova koje mi je Bog dao? Ili mi more reklama preko raznih ekrana diktira kako ću živjeti? Imam li stalnu potrebu samo uklopiti se u masu? Prekrcavam li svoj dan zabavom, dužnostima i obvezama bez kraja samo da ne čujem u svojoj nutrini to pitanje: „Tko si ti? Koji je smisao svega ovog?“…. Ili sam ravnodušan, otupio u svemu?
I onda kada dođe Božić, kada se otvore vrata u istinsku slobodu, mir, obilje….ja budem preumoran od cirkusa u koji smo došašće pretvorili. Kao olinjala cirkuska zvijer koja više ne osjeća ni bič svoga dresera. I sušim se, odumirem kao nekoć zimzelenodrvo, sada odsječeno od korjena i lišeno sunca, u okovima umjetnih električnih svjećica.
A stvoren sam ne za kavez cirkusa, ne za pitar kupljenog položaja, ne za kutije ekrana koji me usisavaju u sebe, ne za lance užitka, nego za slobodu, za plemenitu divljinu rajskog vrta . Za čopor lava iz plemena Judina. Tamo gdje vuk prebiva s janjetom a ris s kozlićem. Ivan Krstitelj je bi nepotkupljiv, nesavladiv ucjenama ovoga svijeta. Nije bio tatin sin, opterećen plaćom, odjećom, hranom, stanom, položajem. I zato izvan đira ovoga svijeta. Ali slobodan. U divljini.
Život i jest divljina.Kad ću to konačno shvatiti? Život je više od zdjele leće za koju kao Ezav prodajem kraljevstvo. Stvarnost istinskog života u slobodi je neprekidna borba, hod kroz nepoznato, rizik, u kojem sam izgubljen bez oslonca na Boga u kojem živimo, mičemo se i jesmo. Samo u divljini, sa vrhunaca Sinaja, Siona i gore blaženstava mogu vidjeti babilonske kule, nebodere ljudske oholosti i obijesti, kao i doline gubavaca – to jest nepravde i izolacije siromašnih i pravednih. I onu malu špilju na rubu Betlehema: mrak, hladnoću, ravnodušnost, nečistoću usred koje se rodio Spasitelj svijeta
Obratimo svoj pogled, razum, srce i volju prema Njemu. On je onaj Vrtlar koji pustinju pretvara u oazu, zoološki vrt u rajski vrt, a štalu srca u hram Božjeg Duha.

Don Danko

Propovijedi za 1. nedjelju Došašća

Bdijte! Budite pripravni ! Sin Čovječji dolazi
Dragi slušatelji, to je Radosna vijest koju nam donosi ova, 1. nedjelja došašća! Sretna vam nova crkvena godina! U tome je radost! Bog nam daje novi početak, novu priliku da rastemo u svetosti. Koliko li je ljudi ove protekle godine otišlo pred konačni sud ljubavi i istine, a ti i ja smo još uvijek tu. Nama je dano još vremena i prostora da, sada i ovdje, rastemo u dobi, mudrosti i milosti.
Došaćem započinje onaj dio crkvene godine koji zovemo ciklus svjetla. I zornice na koje ćemo krenuti za koji dan tradicija su crkve koja me poziva na budnost. Hej, probudi se ti što spavaš, i zasvjetlit će ti Krist! Već i ustajanje ranije na zornicu je teško i zahtjeva napor tijela. To me potiče da se upitam: a kako je tek sa mojim duhom? Hodam li čitavu godinu pospan kroz svoj život, u nekom polusnu, u uspavanoj svakodnevnoj rutini: posao, kuća, samposluga, vrtić ili škola, trening, televizija, krevet? Život je puno više od toga. To su nekoć davno prepoznali onih nekoliko ribara u okolici Kafarnauma kad su susreli onog kojeg zovemo Svjetlo Svijeta. Jesam li se ja ikad u životu probudio i shvatio da sam prespavao veći dio svog života? Sad je trenutak za to.
Često došašće shvaćamo preusko. Iščekujemo milo djetešce u varljivoj idili jaslica, mirisavi bor sa savršeno simetričnim kuglicama, , uljuljkanost u toplinu doma, bogat stol , pun hladnjak, . Jesam li pri tome ravnodušan prema tolikim gladnima, progonjenima, ranjenim , bolesnima i odbačenima kojih u svijetu nikad nije bilo više nego danas? Božja riječ nas danas budi i prosvjetljuje: došašće nije samo vrijeme prisjećanja na Isusov zapravo bolan dolazak u tijelu i slabosti nego još i više vrijeme iščekivanja onog konačnog dolaska raspetog i uskrslog Krista u slavi i veličanstvu. Jesam li stoga i ja zabrinut zbog budućnosti na krivi način, brinući se uglavnom samo za kruh, posao, krov, ugled? Ako jesam, događa mi se da sredstvo pretvaram u cilj. Da postajem kratkovidan i nevidim da jedino što ostaje vječno jest slava Božja i spasenje ljudi, kao moja temeljna životna zadaća i najdublja čežnja. Sve ostalo je sporedno.
Sveti Bernard primjećuje :MI TRAJNO ŽIVIMO U VREMENU DOŠAŠĆA. I to onog srednjeg , Isusovog dolaska u Duhu i Sili. Jesam li svjestan da je Krist uz mene u sve dane, do svršetka svijeta? Na tu spoznaju nas potiče i protekla nedjelja Krista Kralja. Svaki put kada se popnem na križ gladi, sramote, bolesti, ranjenosti i zaboravljenosti jer se želim solidarizirati s nekim pravednikom, Sin Čovječji me prati, bodri i jača, rame uz rame, u Duhu i sili. Jedna od ključnih poruka evanđelja po Mateju jest upravo to da je Krist Emanuel, Bog s nama. Onaj tko živi trajno kao svjedok Uskrslog, i trpi pri tome progonstva, glad, nepravde, nerazumijevanje i ignoriranje, taj je istinski pripravan. Bez iskustva panike i potrebe za spekulacijom. Takav čovjek neće biti ugrožen Kirstovim konačnim došašćem već će mu se radovati kao brodolomac koji konačno hvata kolut spasa, kao radnik koji konačno prima zasluženu plaću, kao budni i sućutni vatrgosac, policajac, stražar ili liječnik kojem je burna noćna smjena završila i konačno, u zoru novog dana, ide na zasluženi odmor.
Došašće je vrijeme iščekivanja ne slavlja, vrijeme čežnje a ne sitosti.. Vrijeme kada primjećujemo mrak i hladnoću vlastitog i tuđeg neznanja, nerazumijevanja, predrasuda u našem srcu i donosimo ga pred Mlado Sunce s visine. Da nas ugrije, prosvjetli i da nam novi život.
Pa, počnimo!
Don Danko

RAZMIŠLJANJE O OTAJSTVU ISUSOVE MOLITVE NA MASLINSKOJ GORI (prema Evanđelju po Luki)

Isus nam kroz Evanđelje često ukazuje na važnost osobne molitve. Svakodnevno se povlačio u osamu, kako bi iz prisnog razgovora sa svojim Nebeskim Ocem crpio snagu za javne nastupe i kušnje koje su slijedile. Iako je On sam Bog, Njegova čovječnost se morala napajati na Izvoru Milosti, pružajući svima nama primjer pravog omjera molitve, evangelizacije i žrtve u životu predanog vjernika.

Tako je bilo i ‘one noći kad je bio predan’. Više nego ikad, trebao je utjehu i hrabrost da bi, usprkos svim svojim ljudskim nagonima da očuva vlastiti život, cijelog Sebe dobrovoljno predao za naše spasenje. I upravo uoči najvećeg dobra koje se spremao učiniti, kušnje su bile na vrhuncu. Krvavi znoj kao izvanjski znak nadljudske patnje, tek nam daje naslutiti Isusovo stanje duha.

Potpuno se odreći svoje volje, do kraja umrijeti sebi da bi se ispunio Božji naum je čin na koji smo, po Isusovom primjeru, svi pozvani. Koliko je teško zaboraviti na ono što želimo, predati brige na brigu Gospodinu bez osvrtanja, s potpunim pouzdanjem… A ipak, to je savršena logika svakog stvorenja : dopustiti Stvoritelju da raspolaže s onim što je Njegovo. Jer On ima potpuno pravo na to. I jer mi nikad nećemo znati bolje. Svojatati svoj život znači oplijeniti Boga, znači prekršiti sedmu Božju zapovijed. I opet, koliko puta na dan bi se mogli nazvati lopovima?
Isus čini sve novo, On nam pokazuje najdjelotvorniji način molitve: ‘Oče, Tvoja volja neka bude, ne moja’. A kako bi nam pokazao da razumije težinu savršenog predanja, pustio je da izađe na vidjelo sva njegova ranjiva ljudskost kad je zamolio da ga mimoiđe ‘ova čaša’. Čaša boli, gorčine, patnje. Čaša prepuna svega onoga od čega bježimo. Nije prirodno našoj naravi da gledamo smrt u oči i kažemo joj :’DA’. Nije prirodno samo iz jednog razloga: imamo krivu definiciju za nju. Koliko zapravo vjerujemo da je ova ‘dolina suza’ samo postaja prema vječnom životu? Vjeruje razum, duša se buni. Grčevito se bori za ono što vidimo i osjećamo vanjskim osjetilima, za ono što nam je jedino poznato. Upravo u molitvi nam je dana mogućnost da spoznamo dubine toliko iznad naših zemaljskih iskustava, samo kad bi se malo više zadržali u našem Maslinskom vrtu. Tu umiru sve navezanosti i strahovi, tu se rađamo iznova. Gospodin ne odbija dušu koja vapi za ispravnim vrijednostima. Dapače, On ne može odoljeti a da joj ne priskrbi sve potrebne milosti za postizanje svetosti. Samo čeka naš ispravan stav. Oduprimo se potrebi za moljakanjem. Posvijestimo Koga imamo pred sobom. Sačuvaj nas Bože od naših želja i stvori nam srce koje teži nebeskim dobrima!
Da je lako, ovaj događaj ne bi bio Otajstvo. Sotona najviše napada onda kad se osjeti najugroženijim. Stvara atmosferu u kojoj smo najranjiviji. U prividnom osjećaju napuštenosti, najlakše pristajemo na kompromise.
Iako na rubu snaga, u molitvi kao najizvrsnijem štitu, Isus ostaje nedodirljiv.
Svi znamo da je odluka ‘najteži dio posla’. Isus je umro na križu već u Getsemaniji. Jer lakše je pretrpjeti u tijelu onda kad duh pristane. Poznat nam je onaj izraz ‘prelomiti u sebi’. I iskustvo olakšanja nakon toga. Gotovo da sam čin postaje lakši, ma koliko to neprimjereno zvučalo u situaciji kad Isusa tek očekuju najstrašnije fizičke patnje.
Gdje su u svemu ovome učenici? Gdje smo mi kad nas Isus najviše treba? Njegova naredba je jasna: ‘Molite da ne upadnete u kušnju’. Već smo Ga iznevjerili. Nismo budni i propuštamo priliku posvećenja. Zapravo, ‘spavamo od žalosti’. Suosjećamo, tužni smo, ali nemamo snage učiniti ono što se od nas traži. Okolnosti su preteške da bi se suočili s njima. Ne razumijemo…Tijelo reagira kako najbolje zna. Ono hoće prespavati neizvjesnost. Kao kad smo bolesni, žudimo za posteljom i snom koji će ublažiti posljedice naše nemoći. Ipak, borba nas neće mimoići. Baš kao što nije ni Isusove apostole. Molimo zato žarko da nas Gospodin ne prene iz dubokog sna, tražeći da položimo račun kojeg nismo spremni položiti.
Isuse, ne dopusti da zakasnim!

TREĆI NACIONALNI SUSRET HRVATSKIH KATOLIČKIH OBITELJI – HOD SVJETLA, SOLIN, 15.rujna 2018.

U subotu, 15. rujna 2018., održan je svečani „Hod svjetla“ – prijenos zavjetne svijeće iz katedrale svetog Duje na Gospin Otok u Solinu uz prigodni molitveni program, a u sklopu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom „Obitelj – izvor života i radosti“.

Gospina livada, kako je vjernici Solina i okolice zovu, bila je ispunjena mladim i starim, djecom u naručju roditelja i onom malo većom koja je radosno trčkarala oko njih.
Euharistijsko bdijenje započelo je u 20 sati predvođeno splitsko-makarskim nadbiskupom mons.Marinom Barišićem koji je s poslužnicima i upaljenom svijećom došao do oltara uz pratnju pjesme zbora mladih „Krstitelj“ s Trstenika.

„U Ivanovom evanđelju čitamo da je Isus Krist ono iščekivano Svjetlo koje je došlo na svijet da prosvijetli čovječanstvo, da bude svjetlo u srcima i životima svih onih koji žele Svjetlo, vjeruju Svjetlu i šire Svjetlo“ – istaknuo je mons.Barišić te nastavio: „On želi svijetliti brakovima i obiteljima, u djeci i mladima, u starima i nemoćnima, u usamljenima i nesretnima“.
Uslijedilo je slušanje Riječi i svjedočanstva bračnih parova o bračnoj ljubavi, rađanju i odgoju djece, o promicanju braka i obitelji što je bilo posebno emotivno kako za bračne parove koji su kazivali svoje svakodnevno življenje Boga i slavljenje Njega odolijevajući izazovima današnjice tako i za vjernike koji su došli u ovo Gospino prasvetište.
„Danas je nužno i prijeko potrebno osnažiti vezu između obitelji i kršćanske zajednice.
Obitelji se katkad danas povlače govoreći da nisu tome dorasle: „Oče, mi smo jedna siromašna i pomalo razmrdana obitelj, ne možemo mi to, imamo već toliko problema u kući, nemamo snage,…“, to je točno, ali nitko nije dostojan, nitko nije na visini, nitko nema snage bez božje milosti! Bez nje ne možemo ništa učiniti. Sve nam je dano i to besplatno!
Kršćanska zajednica mora nastiojati prevladati previše nalogodavne i funkcionalne stavove, poticati međusobni dijalog i uzajamno poznavanje i poštivanje. Neka obitelji preuzmu inicijativu i osjete da su odgovorne nositi dragocjene darove za zajednicu. Svi moramo biti svjesni da se kršćanska vjera odigrava na otvorenom polju života dijeljenog sa svima, obitelji i župe moraju učiniti čudo života koji će biti više zajednički za čitavo društvo“ – stoji u katehezi pape Franje.
Nakon svjedočanstava, nadbiskup Barišić izmolio je zahvalnu molitvu za promicanje braka i obitelji te je uslijedilo Evanđelje. Mons.Mate Uzinić, dubrovački biskup i predsjednik Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije, održao je prigodnu homiliju više puta naglasivši kako je obitelj izvor života i radosti što je i geslo ovogodišnjeg Trećeg susreta, te sve prisutne pozvao da žive te Božje Riječi te da Gospodin bude uzor našim hrvatskim obiteljima.
Najradosniji trenutak večeri „Hod svjetla“ bilo je paljenja svijeća sa zavjetne svijeće koje su se ponijele u puk. Svijeće u rukama vjernika osvijetlile su Gospino prasvetište, ozarila im lica ali i srca koja su tada bila ispunjena najintimnijim molitvama. Dok je zbor tiho pjevao, otac jedne obitelji, izgovarao je molitvu: „Vječni oče, ti koji si izvor svakog očinstva na nebu i na zemlji, podari mi mudro očinsko srce kako bih u ljubavi i primjerenoj stezi, zajedno sa suprugom, podizao i odgajao svoju djecu …“.
„Hvala ti na daru biološke i duhovne plodnosti. Hvala na daru očinstva i majčinstva po kojem, rađajući nove živote na zemlji, rađamo nove duše za vječnost. Tebi, vječni Oče, zahvaljujem na daru životas djece koju si mi povjerio na čuvanje i odgoj. Ispuni me svojom nježnošću i pomozi mi da u suprugu i djeci prepoznam tebe …“- majka obitelji izgovorila je tiho molitvu.
Nakon molitve oca i majke, uslijedio je blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom nakon kojega se okupljeni puk ohrabren i osnažen Božjom riječju, sa svijećama u rukama, uputio u svoje domove noseći na svojim usnama pjesmu:
„Pa da mi je i dolinom smrti proći
zla se ja ne bojim
jer Ti si sa mnom Oče“.

A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.

Vazmeno vrijeme koje se proteže u danima nakon proslave blagdana Uskrsa, ukazuje nam na važnost promišljanja o središnjem događaju naše vjere. Nekako olako puštamo Uskrs ‘iz ruku’, još pokoja pisanica na stolu podsjeća na minuli blagdan. Crkva nam, pak, liturgijski ostavlja još dovoljno vremena za promišljanje, nazivajući taj period ‘Vazmeno vrijeme’. Korizma je kulminirala svetim Trodnevljem i paljenjem Uskrsne svijeće na polnoćku, ali da li smo usitinu svjesni što smo dobili u naslijeđe uskrsnućem našeg Gospodina Isusa Krista?

Dok sam u sebi prikazivala današnju misu za jednu posebnu nakanu, promislila sam: odakle mi pravo da to činim? Ja, jedno malo i nevažno biće u pijesku čovječanstva, prikazujem Gospodinu Bogu misnu žrtvu za ovaj određeni razlog…. Prikazujem nešto što nije moje, a opet mi je dano na raspolaganje. Ta činjenica me ostavlja bez daha; sada mi je jasno da Uskrs nije događaj već tijek vremena koji se promijenio jednom u povijesti i trajat će sve do kraja svijeta. Isus je Uskrsnuo jednom, da bi plodovima uskrsnuća prožeo svaku sekundu mog života i života svakog čovjeka dok god i posljednji ljudski dah ne napusti ovozemaljsko prebivašte. On je to učinio bez da sam Ga tražila, jer i da sam mogla, ne bih znala tražiti nešto toliko vrijedno.

Istina jest da Otajstvo Uskrsa možemo donekle obuhvatiti jedino očima vjere. I to ‘donekle’ je još uvijek suviše polovično da se jedva da ispisati jedna stranica teksta. Nekako nam je lakše plakati od sažaljenja nad stravičnim Isusovim mukama križnog puta nego zacviliti od dragosti nad neizmjernom Ljubavi koju je Bog iskazao čovjeku predajući samog Sebe za spas naših duša. Osjećam da sam pozvana upravo na te suze radosnice, kroz koje jedino mogu zamuckivati riječi zahvale, znajući da ni jedna nije i nikad neće biti dostojna mog Gospodina. A opet, On ih prihavaća.. te krnje darove. Objeručke prima sve što Mu želim dati. Blagi pogled, nježan uzdah, spuštenu glavu u iskrenom pokajanju… Iako zna da ću opet pasti na slijedećem koraku, moj Bog dopušta sebi slabost. Slabost na mene. Svako nastojanje da Mu budem bolja, On natopi Svojom milošću. Uvijek spreman na oprost, uvijek raspoložen za razmjenu naklonosti, uvijek tu, blizu, najbliže.

Spomen blagdana Uskrsa je spomen jednog neopozivog ‘volim te’, a ja sam svake godine iznova pozvana da se zaljubim u Isusa. Ne samo u Čovjeka koji je dao život za mene, već u Boga koji mi je dao život i koji dopušta svaki moj udah, svaki otkucaj srca. Toliko puta molim za nevažne stvari, molim za malo. Zaboravljam da nema jače molitve od stajanja pod svjetlom Njegove Ljubavi, zatvorenih očiju, prepuštena, dopuštajući da me voli. Kao u ljetnih žega, otvaram vrata i prozore duše, nek uđe u svaku poru bića, prozrači ustajale mirise strahova koji me još uvijek drže zarobljenom. Poziva me na djetinju jednostavnost! Ne, to nije komplicirani splet teoloških misterija. I ne zahtijeva natprosječni kvocijent inteligencije. Zapravo, odmrsujući klupko svojih vlastitih zabluda, opet dolazim do samo jednog zaključka: Bog je Ljubav. Ali ne ljubav kakvu sam navikla primati. Ne naklonost, ne simpatija… Ljubav velikim i malim slovom nije isto! Moj Bog me obasipa Ljubavlju koja trpi, koja se žrtvuje, koja krvari na kržu samo da bi me zadobila. On sve čini da ga ne zaniječem. On, za razliku od mene, ne moli za malo. On moli za mene cijelu. Sada, sutra i zauvijek. Kad sve ovo što znam prestane biti, ostaje vječnost da je dijelim s Njim. Što na to reći? Kako reagirati? Postoji li neka riječ ili gesta kojom mogu izraziti nepravilan ritam srca koji sada osjećam zbog ovog promišljanja? Ne znam. Ali znam da to moram činiti svaki dan. Jer upravo ovaj tren je tren mog obraćenja. Sutra će donijeti nove brige. Kao kroz korov, opet ću se morati probijati do ove spoznaje. Gospodine, pomozi mi da i sutra uspijem. Pomozi mi svaki dan. Sve do posljednjeg. A onda…nakon svega, molim Te, prepoznaj me.
Uskrs nije tren. Uskrs me nadilazi. On ostaje kao povoj koji savršeno odgovara i liječi sve rane. Ne jednokratno. Uvijek. Uskrs je najvrijedniji poklon koji smo i koji ćemo ikad primiti. Slobodni smo slaviti ga svaki dan. Takav dar to zaslužuje.

Novi termin slavljenja župnoga blagdana Gospe od Milosrđa 30. svibnja.

U dogovoru s pastoralanim vijećem i župljanima predložili smo ocu Nadbiskupu mons. Marinu Barišiću novi termin slavljenja župnoga blagdana Gospe od Milosrđa 30. svibnja.

To bi bio stalni datum slavljenja ove svetkovine i dan novootvorene 0Š Žnjan-Pazdigrad.

Otac Nadbiskup razmotrio je i prihvatio naš prijedlog.

Stoga Nadbiskupski ordinarijat odobrava dan 30. svibnja kao datum godišnje proslave župnoga blagdana župe Gospe od Milosrđa – Split – Žnjan.

Taj dan je za Župu svetkovina.