Evanđelje: Iv 20, 1-9

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.

Tvoja odbačenost u Kristu – prilika za tvoj (su)Uskrs
Razmatranje Božje Riječi u Vazmenoj osmini
Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo. Kakvo čudo u očima našim!

Draga braćo i sestre,
Sretan Uskrs!

Čuli smo Radosnu vijest: kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni!
U srcu kršćanstva nalazi se čudo uskrsnuća.
To čudo su iskusili i u njemu u sudjelovali prvi kršćani. I nama ostavili svjedočanstvo. Pjesma i radost. Zbog toga su i sami bili predmet čuđenja u svijetu. Zato jer su pjevali i radovali se i onda kada su bili na groblju. I onda kada su ih njihovi krvnici bacali pred lavove u Koloseumu. Zašto? Zato jer su dubinski razumjeli riječi psalma: kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.

Stručnjaci kažu da u korjenu riječi čudo stoji riječ: smijeh. Kada nastaje smijeh? Onda kada doživimo spoj nespojivog. Onda kada se dogodi susret suprotnosti. Onda kada ti se ono što vidiš, čuješ, osjećaš ili kušaš neočekivano zaokrene za 180 stupnjeva. Nabolje. Kad te nešto iznenadi. Ugodno. Kada se otkrije nešto skriveno.
To je iskustvo kršćanstva. Imali su ga prvi kršćani. Marija, Ivan, Petar, Pavao.
A imamo priliku za to iskustvo i mi danas. Kako to iskustvo nastaje?
U susretu sa Isusom Kristom.
Kad Njega uistinu sretnemo, On nam život okrene za 180 stupnjeva, neočekivano, ugodno. Iznenadi nas. To je uradio i prvim učenicima.
A onda je uslijedio šok.
Isus je razapet. I umro je.
Odbačen.
Kad malo bolje promisliš, čitav je Isusov život bio iskustvo odbačenosti. Isus je bio autsajder. Došao je „izvana“. Bio je provincijalac. Izbjeglica i prognanik od rođenja. Emigrant. Nije završio neke visoke škole nego je po svemu sudeći sa Josipom radio kao tesar. A vjerojatno i težačio. Nije imao gdje glavu nasloniti, ni auta ni stana. Kako reče jedan pjevač, nije imao „ni kuće, ni krova, ni žene ni sinova.“ Nije doživio unuke. Umro je mlad; toliko toga je još mogao ostvariti na ovom svijetu, a nije. Kao da je ostao „nerealiziran.“ Promašen slučaj. Umro je u najvećim mukama, javno osramoćen, službeno osuđen kao kriminalac. Skori svi su ga odbacili i napustili. I njegovi bližnji, i narod i vlast i svećenici.

A ipak, oni koji su ga uistinu upoznali kao Uskrslog, morali su se nasmijati tom čudu.
Jer, oni: Marija, Petar, Ivan, Pavao, oni su shvatili da se u tom i takvom Isusu skriva kralj svega stvorenja, središte svemira i povijesti. Shvatili su da je taj i takav Isus zaglavni kamen novog svijeta. I da u Njemu, sve moje i tvoje odbačenosti postaju prilika za suuskrnuće s Njim, Kristom.
Tko to od nas nema iskustvo odbačenosti? Možda si odbačen(a) zbog vjere, zbog nacionalnosti. Ili zbog spola, godina, izgleda. Možda zbog siromaštva. Možda jer nemaš fakultetsku diplomu. Možda si zbog nečega javno osramoćen(a). Možda si osuđen(a) za neki kriminal ili zločin. Možda si odbačen(a) zbog bolesti ili neke mane.
Raduj se zbog toga! Krist ti danas nudi priliku. Isus te poziva da svoju odbačenost, tu neku svoju „grbu“ ili „udubinu“ prisloniš, priljubiš na Njega koji je zaglavni kamen. Jedina odbačenost koja se trebaš bojati je tvoje odbacivanje Njega i zatvaranje sebe u grob grijeha. Sve što ti trebaš napraviti je pokazati dobru volju. Pokaži volju, želju za Uskrslim! Pokaži volju za sebedarjem Njemu. I on će poslati svoje anđele da razvale grobni kamen tvoje samodostatnosti.
Ako si malo mlađi ili mlađa, onda znaš što su Lego kockice,ili što su „puzzle“. Ako si malo stariji, znaš što je suhozid. Za složiti i sagraditi nešto od Lego kockica, puzzle komadića ili kamena, potrebna je intuicija, velikodušnost i ustrajnost. Potrebna je pozornost i kreativnost. A potrebno je i znanje i iskustvo. Ako makneš ključnu kockicu, komadić slagalice ili kamen, sve se ruši.

I zato trebamo jedni druge.
Samo poštivajući različite talente koje nam je Bog u Kristu dao i koristeći ih, možemo svoje odbačenosti posložiti kako treba i ugraditi sebe u Krista koji je zaglavni kamen. Mi ovdje na našem Žnjanu znamo što to znači izgraditi hram Božji, izgraditi crkvu. Naša crkva Gospe od Milosrđa je jedinstvena u Splitu. Gradili smo je zajedno, mi, župljani. Svatko od nas je ugradio sebe i svoj trud u njezin zaglavni kamen. Ove godine slavimo 50. obljetnicu naše župe. I zato smo na poseban način danas i sada pozvani pozvani graditi i čuvati ne samo našu crkvu, nego i našu Crkvu, našu župnu zajednicu, naš kotar, i povezivati naše svakodnevne živote s životom Krista, zaglavnog kamena naše svakodnevnice.
I zato trebamo tebe, ženo, majko, bako, tetko! U ovoj Godini majčinstva, trebamo tvoj genij žene; tvoju intuiciju, velikodušnost i ustrajnost. Ti si pozvana biti kao Marija naša Majka i Marija Magdalena; biti pod križem svoga sina, kćeri, supruga, nećaka, unuka i onda kada se sve čini beznadno, onda kad su ih svih odbacili. Ti si pozvana ići još za mraka, protiv svake nade na grobove propalih egzistencija, jer te tamo nosi bogomdana intuicija, velikodušnost i ustrajnost, a da ni sama ne znaš kako ni zašto. Ti prva nekako uočiš kada je odbačeni čovjek ipak u srcu rekao „DA“ Bogu i kada su anđeli digli kamen s groba tog zamrlog srca. I čekau da netko uđe i da podršku. I zato si pozvana biti „apostol apostola“. Ti si pozvana prva susresti Vrtlara u vrtovima našeg Žnjana i pokloniti mu se ničice, zagrliti ga i promatrati u Presvetom oltarskom sakramentu.
Na poseban način svi mi trebamo i tebe, mladiću i djevojko!
Po tebi naš rascvjetani Žnjan postaje cvijetna strana Galileje. Ti si pozvan(a) kao Ivan biti detektiv Božji, odgovarati na pitanja svijeta i usmjeriti svoju znatiželju, pozornost i kreativnost na tragove Uskrslog oko nas. Gdje je platno umatanja Isusova tijela? Zar ne vidiš? Evo ga na oltaru. Gdje je složeni ubrus? Evo ga na kaležu. Gdje je zaglavni kamen? Evo ga. Oltar. Isus je blizu. Tu je, s nama.
Mladiću! Djevojko! Umnoži talente svoje mladosti: polet, slobodu i nenavezanost. Idi na periferije naše župe i grada: kafiće, klubove, sportske terene, plaže, šetnice, internet. Idi tamo gdje se su stari, nemoćni, napušteni, bolesni: zadnje katove nebodera, kontejnere s plastičnim bocama, bolničke sobe, staračke domove…Yves Congar, veliki teolog Drugog Vatikanskog koncila primjetio je kako se preporod Crkve događa u povijesti svaki put kada se centar otvara periferiji i periferija ulazi u centar. Pa upravo je to Isus napravio. On, vječno mlad, sa periferije Galileje dolazi u centar Jeruzalema, ozdravlja ga i ponovno se vraća na periferiju Galileje i poziva nas tamo. Tako centar i periferija postaju jedno. Pomozimo i mi da se to dogodi u našem Splitu. Naš Žnjan, splitska periferija, može već sada postati duhovni centar Splita, a za koje desetljeće možda bude i teritorijalno u samom centru grada. On već i jest rekreacijski centar Splita na neki način, kao šetnica i plaža. Što je s rekreacijom duše i srca? Naš Žnjan je i veoma mlad kvart, ako pogledate sastav ljudi. Koliki se duhovni potencijal tu krije! Oživimo ga! Žnjan i Pazdigrad ne bi trebali biti samo spavaonice ključnih ljudi našeg grada. Probudimo one koji ovdje samo spavaju, da im zasvijetli Krist, mlado (žnjansko) Sunce s visine!
Na Drugom vatikanskom koncilu, osim Congara, međutim, bilo je još važnih teologa. Tijelo jednoga od njih, u nadi uskrsnuća, položeno je blizu zaglavnog kamena splitske konkatedrale. Ispod kipa Petra Stijene. Nadbiskup Frane Franić. On je vidio da izlazak na periferije nije moguć bez snažnog centra, bez snažnog i čvrstog biskupstva i papinstva. Bez duhovnog očinstva.
I zato trebamo tebe; oče, mužu, brate, striče, djede! Ti si taj stožer koji sve drži na okupu. Ti imaš za to potrebno znanje i iskustvo. I mudrost koja s njima dolazi. Ti si pozvan kao Petar okupiti ljude oko obiteljskog stola, u crkvenom dvorištu, a onda i na trgu, u zbornici, vijećnici, na stadionu, pa i u saboru ako treba. Tvoje svjedočanstvo o tome kako si s Kristom živio, jeo i pio, kako si po njegovu Imenu primao oproštenje i ozdravljenje nam je potrebno. I ti si pozvan kao Petar za Isusa hrabro javno nastupati i obraćati Kristovom snagom na tisuće ljudi.

Na kraju, drage žene, muževi, omladino, draga naša žnjanska obitelji, Uoči Godine obitelji, želim Vam na srce staviti riječ svetog Pavla. Tražite ono što je gore! Gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Gore su naša krštena srca privučena, ka Gospodinu, uzdignutom sa zemlje. Rastrgani smo pomalo. Naša prava domovina je na nebesima. I ta naša srca bit će nemirna sve dok se čitavo naše srce, tijelo i duša ne smiri u Bogu. Ovih dana možda si posebno rastrgan, nemiran ili nemirna. U želji da ugodiš i Gospodinu i svijetu. Trčiš sa posla doma, trčiš na ispovijed, trčiš u samoposlugu, kod rodbine, trčiš doma s mise da ručak ne okasni. I možda misliš da je Uskrs završio, prošao u nedjelju i da je sad sve opet po starom.
Nije tako. Gore srca!
Kao dvojici učenika u Emausu, Isus hoda uza te i želi ti poručiti: Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta. Uskrs je trajno događanje. Znaš li ti da mi katolici slavimo Vazmenu osminu? Osam dana Uskrsa, a ne 24 sata. Pa slavimo onda Uskrsno vrijeme. Pa Pedesetnicu. I tako dalje… i više…..u ciklusu od 8 dana, od nedjelje do nedjelje, naša srca, duša i tijelo, idu prema gore, dok dajemo hvalu Gospodinu. Taj zakon osmine i upisan je ne samo u osmerokutni tlocrt naše katedrale i konkatedrale, nego i u naše ljudsko biće. Po krštenju. Osam je simbol beskonačnosti. Osmi dan je dan bez kraja.Vječnost u vremenu. Osmerokut krstionice je naš „zvjezdani portal.“ I zato, ovih dana, „stani na balun“. Smiri se. Promišljaj koje te to tvoje odbačenosti povezuju s Uskrslim. A onda mu zahvali na tome. Zahvalnost je drugo ime za kršćanina. Iz zahvalnosti nastaje radost, nastaje pjesma. Ti si tijesto, a zahvalnost je kvasac. A svijet je gladan radosti i pjesme, Tko će im je dati ako ne mi koji smo Kristovi?
Ima li, zato, veće radosti na svijetu od ovog: biti s Kristom?

Evanđelje: Mk 14, 1 – 15, 47

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. Jer se govorilo: »Nikako ne na blagdan da ne nastane pobuna naroda.«
I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju.
A Isus reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete, možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«
A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda. Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
A uvečer dođe on s dvanaestoricom. I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.« Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: »Da nisam ja?« A on im reče: »Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!«
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. I reče im Isus: »Svi ćete se sablazniti. Ta pisano je: ‘Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći’.
Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« A Isus mu reče: »Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« Ali on je upornije uvjeravao: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.« A tako su svi govorili.
I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.« I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!«
Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. A izdajica im njegov dade znak: »Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i oprezno odvedite!« I kako dođe, odmah pristupi k njemu i reče: »Učitelju!« I poljubi ga. Oni podignu na nj ruke i uhvate ga. A jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus im prozbori: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Danomice bijah vam u Hramu, naučavah i ne uhvatiste me. No neka se ispune Pisma!«
I svi ga ostave i pobjegnu. A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe.
Zatim odvedoše Isusa velikom svećeniku. I skupe se svi glavari svećenički, starješine i pismoznanci. Petar je izdaleka išao za njim do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa stražarima i grijao se uz vatru. A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubiti Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. Ustali su neki i lažno svjedočili protiv njega: »Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’« Ali ni u tom im svjedočanstvo ne bijaše složno.
Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovno upita: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« A Isus mu reče: »Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.« Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: »Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu. Što vam se čini?« Oni svi presudiše da zaslužuje smrt.
I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: »Proreci!« I sluge ga stadoše pljuskati.
I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: »I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.« On zanijeka: »Niti znam niti razumijem što govoriš.« I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: »Ovaj je od njih!« On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: »Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!« On se tada stane kleti i preklinjati: »Ne znam čovjeka o kom govorite!« I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: »Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I briznu u plač.
Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.
O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.
Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.
I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.
Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski«. A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad side s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.
A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«
Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.
A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.
Riječ Gospodnja.

Čitaj više