Evanđelje: Mt 22, 34-40

Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Riječ Gospodnja.

Razmišljanje

Raspored učenja uglavnom ide tako da oni koji su mlađi uče od starijih. To osim što se pokazuje kao logično, čini se i kao nešto što je i potrebno. Međutim, kako i jedni i drugi prije svega uče od života, slijed učenja zna se i promijeniti. Tako, ako je suditi prema, kako se to voli reći, prisutnim trendovima, izgleda da su stvari što se tiče učenja polako izgubile svoj raspored, i kako mladi u mnogo čemu mogu biti učitelji starijima. Zapravo, puno više nego mladi to mogu biti djeca, i to za stvari, ili bolje reći za stvarnost koja se ničim ne da nadomjestiti, i bez koje sve ostaje ništa. Zanimljivo je da takvo učenje od strane djece polazi od dobro poznatog i na oko banalnog pitanja kojeg djeci znaju postaviti stariji pitanjem; koga više voliš mamu ili tatu?. I dok očekujemo između dva moguća odgovora koji mu se nude, ne rijetko prečujemo onaj treći, kojeg dijete zna reći, tj. da ono jednostavno odgovori: volim. Iako se čini kako time nije odgovorilo na pitanje, dijete ne samo da je na njega odgovorilo, nego je prokazalo svu njegovu bezpredmentost. Naime lekcija koju dijete pruža ovakvim odgovorom jasno pokazuje da stvarnost ljubavi kojom ima biti određen prvi i temeljni odnos, prema drugom, ne trpi nikakvo kompariranje, te zbog toga niti rastavljanje. Oslobođeno je od interesa jer voli. Utoliko – kako netko navodi – možeš biti znanstveno izobražen, ali bez ljubavi sve je samo teorija. Možeš pedagoški biti školovan, ali ako ne voliš djecu, ostaješ im dužan ono najvažnije. Možeš socijalno i politički biti silno angažiran, ali ako ti srce ne kuca za ljude, sav tvoj posao konačno ne vrijedi mnogo. Time se ne želi reći da su školovanje, znanost, marljivost i posao nevažni. Ali danas se previše lako zaboravlja ono što ne stoji u svjedođbi, što se ne da izmjeriti i platiti. (MdO-A,138). Može se stoga reći kako se dijete svojim odgovorom, ne određuje za stranu i to zbog toga što su obje itekako našle svoje mjesto unutar odgovora kojeg izriće. Jasnoću i razumjevanje odgovora dostiže onaj tko se stavlja na raspolaganje ljubavi, tj. onaj koji voli. Na taj način, čini se kako bi mogli razumijevati i ono o čemu nam progovara i današnje evanđelje. Slušamo: Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Bog, bližnji i mi, nerastavljivi su temelji za stvarnost ljubavi, baš kao otac i majka u odgovoru djeteta. Tim više, kada kao Kristovi vjernici znamo da, rekne li tko ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. Tko ljubi čovjeka vidi ga onakva kakvim ga je stvorio Bog, a kad vidiš ljubav na djelu vidiš Trojstvo.tj Boga. Time, kao da se još jednom potvrđuje koji je razlog da su baš djeca baštinici kraljevstva. Izgleda da nam ne preostaje ništa drugo nego za takvu stvarnost pokušati se odreći ustaljenog rasporeda i učiti od djece.

copyright

don Marijo Buljević

Evanđelje:  Mt 22, 15-21

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istin i putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Riječ Gospodnja.

Razmišljanje

Polazeći od razno raznih nijansa boja ili pak od različitih okusa hrane, jasno je kako se do njih moglo doći jedino ako smo ih bili spremni pomiješati bilo s drugim bojama, bilo s nekim drugim začinima. Međutim, koliko god da je velik broj kombinacija onog što može biti pomiješano, čini se kako on ipak ne može biti neizmjeran i kako u određenim stvarima, za miješanje nema mjesta, jer očito je da postoje stvari za koje ne vrijede pravila niti kulinarstva, a niti kojekakvih dezena. Ako bi se među njima i željelo nešto miješati, sasvim je izvjesno kako bi do izražja dolazila i stršila njihova neuklopivost i nepodudarnost.

Zbog toga jasno je kako postoje stvari za koje se kaže da se nikada ne mi smijele jedna s drugom miješati. To mnogi primjerice, znaju reći za vino kada ga se miješa s vodom, nazivajući to nekad ni manje ni više nego svetogrđem. Polazeći tako od reda jedostavnih i običnih stvari, čini se kako ovo pravilo miješanja ne bi trebali zanemariti kada je o nečem većem riječ. To veće tiče se i pripada životu, a budući da za nas Kristove vjernike, vjera nije tek ideja, nego sam život, i to život nasuprot raznim religioznim i ne religioznim ideologijama. Slušajući današnje evanđelje, možemo reći kako se upravo između jedne takve dvije našao i sam Isus, kojega su, navodi evanđelje farizeji i herodovici: pokušali uhvatiti u riječi, pitajući ga o tome jeli dopušteno dati porez caru ili ne. Zamka je savršena – navodi netko – ako kaže da treba plaćati porez izdajica je vlastitoga naroda i treba ga uhititi.,što bi mu vjerojatno bilo upućeno od strane farizeja, ako kaže suprotno, znači; politički je neprijatelj državne vlasti i tad ga treba dati uhititi. Jedni su nacionalisti, drugi pak autonomaši.

Isusov odgovor ostavlja ih bez teksta: Podajte caru carevo, a Bogu Božje. Enigmatičnim odgovorom je zbunio ne tek njih, već može se reći kako zabuna ili bolje reći zbunjivanje traje I kroz naše dane. Jer, čini se kako se svako malo zna ponoviti isto pitanje. A što je to što bi bilo carevo, a što to Božje? (LR,LN,125). Odgovor bi stoga možda mogao biti; to je upravo ono što ne može i ne smije biti pomiješano, jer Crkva se, kako to donosi u svojim dokumentima, zbog svoje službe i nadležnosti nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem, tim više jer je znak i čuvar transcedentnosti ljudske osobe. (GS 76). Utoliko, svaki Kristov vjernik, koji je kao i svaki drugi građanin, kako to navode dokumenti, pozvan gajiti velikodušnu i vjernu ljubav prema domovini, to je kadar činiti bez duhovne skučenosti, tj. tako da istodobno ima pred očima dobro čitave ljudske obitelji, koja je združena raznim vezama između rasa, naroda i država. (GS 75). Postaje tako jasnije u čemu i zbog čega, i kada to nečiji život ima priliku nazavati se životom praktičnog vjernika. Takav život svjetlo je svijeta koje se s mrakom ne obračunava konfrotacijom već svojim egzistiranjem (LN,LJN,127). Život je to protkan svjedočenjem, tj. spominjući se, kako to slušamo danas kod Pavla – djelotvorne vjere, zauzete ljubavi, i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim.

copyright
Don Marijo Buljević